(VIDEO) Na današnji dan 1992. godine obranom Livna spašen je Split.Obranom Livna zapovijedao je Ante Gotovina, koji je nakon toga kao zapovjednik nizao samo pobjede u obrambenom Domovinskom ratu…

Drugi srpski udar na Livno, koji se dogodio 23. travnja 1992. iz smjera Bosanskog Grahova, bio je bolje organiziran, uz podršku teškog topništva i daleko veću vojnu silu ionako nadmoćnijeg suparnika. Napad na pomoćnom smjeru nakon prvobitnog proboja ubrzo je zaustavljen u selu Donji Rujani uništavanjem i zarobljavanjem tenkova. Neuspjeh na pomoćnom odrazio se i na glavnom pravcu, prema selu Čelebići, koji je osobno vodio pukovnik Lisica. I ondje su branitelji uništili i zarobili tenk, te su se brojčano nadmoćniji napadači u panici povukli. Slično kao i prilikom prvog neuspjeha, Lisica je za poraz okrivio kukavičluk lokalnih Srba.

Domaćim braniteljima iz brigade HVO-a Petar Krešimir u obrani Rujana i Čelebića ključnu pomoć pružili su pripadnici 2. i 4. gardijske brigade Hrvatske vojske, specijalne bojne Zrinski, te HOS-a i dragovoljaca koji su došli braniti rodna ognjišta. Slijedili su mjeseci teških topničkih napada i diverzija, no livanjska bojišnica, dužine gotovo 80 kilometara, više nije bila u opasnosti.

Obranom Livna zapovijedao je Ante Gotovina, koji je nakon toga kao zapovjednik nizao samo pobjede u obrambenom Domovinskom ratu.

Za sigurnost Republike Hrvatske travanjska obrana Livna bila je od neprocjenjive važnosti jer bi u slučaju uspjeha snage JNA imale otvoren put prema Splitu i Makarskoj, što je i bio konačan cilj agresorske vojske. Obranjene crte livanjske bojišnice koja se, uz taktičke korekcije prema naprijed nije mijenjala, bile su operativna osnovica za izvođenje ofenzivnih operacija: Cincar, Zima 94, Skok 1, Skok 2 i Ljeto 95, a koje su prethodile oslobodilačkoj operaciji Oluja.

---

‘Crne Mambe’

Mambe su u Livno došle netom uoči najvećeg napada na grad, ali njihov dolazak nije bio nima­lo nepripremljen i nagao, napro­tiv.

Kako su počeli okršaji u tom dijelu BiH, tako je unutar postrojbe sve više članova koji porijeklo vuku iz tih krajeva željelo što pri­je poći u pomoć, braniti domove. Zamoljeni su da pričekaju, da ne odlaze individualno u uvjete koji će sigurno biti kaotični kao i pret­hodne jeseni u Hrvatskoj. Tako se oformila Taktička skupina od 220 dragovoljaca iz Prve bojne (pošlo je i 40 momaka iz Treće bojne i 20 PZO-ovaca iz Podsuseda) i krenu­lo se za Livno.

Jako dobro naoru­žani, kompletirani opremom, teh­nikom, te prekaljeni iskustvom, snagu Mambi, možda najbolje do­čaravaju riječi Borisa Jacovića, za­povjednika skupine: ‘‘Da se prema mojem terenu približavala ovakva utrenirana skupina, izvrsno opre­mljena, neizmjernog iskustva, puna motiva i odlučnosti, moram priznati da bih razmišljao da je za­ustavim svim dopuštenim i nedo­puštenim sredstvima da ne prije­đe državnu granicu!”.

Skupina se kretala uobičajenom rutom, tra­jektom preko Paga, na Trilj i došavši u Livno, smjestila se u Zastinje te preuzela sektor Cincara (prema Glamočkom polju), jedan od šest sektora obrane golemog livanjskog područja. Situacija je bila nimalo pozitivna, pogotovo u organizacijskom smislu. Kao i svugdje, obrana je grada ovisila o trudu skupine hvalevrijednih en­tuzijasta, a problem je bio kako uspostaviti komunikaciju s poli­tičkim strukturama koje su, očeki­vano, bile bez ikakve vojne kom­petencije.

Srećom po Mambe, a najviše po Livno, zapovjedno je mjesto preuzeo Ante Gotovina i u hodu, u svega dan-dva, posložio stvari onako kako trebaju funk­cionirati. Otada počinje obostra­no prijateljstvo i poštovanje Cr­nih mambi i generala Gotovine; on je točno znao što i kako treba organizirati, a uvidio je da ispred sebe ima ekipu koja također toč­no zna što treba raditi.

Postrojba se odmah uključila u aktivnosti na poboljšanju obrane, tako je i 23. travnja, na dan najvećeg napada ustvari većina ljudi bila negdje na terenu. Jedna skupina je održava­la protuoklopnu obuku, druga je s domaćim ljudima otišla na izviđa­nje po Kupresu, a iz Livna je, zbog pokretanja tenkovskog napada, stigao Gotovinin poziv za hitno prebacivanje u područje oko sela Donji Rujani.

Jacović je u prvi mah uspio skupiti 15-ak ljudi, sasvim dovoljnih za najavljenih nekoli­ko tenkova, ali je na samom tere­nu situacija bila kritično drugači­ja. Stigavši kod Rujana, skupina se suočila s prodorom cijele satnije T-55 tenkova, velikom pješačkom silom od otprilike 1200 ljudi, ali i nažalost s neugodnim scenama masovnog napuštanja terena koje je bilo opasno i za same Mambe.

Ne znajući tko im dolazi u susret, uspaničeni su ljudi u tzv. među­prostoru u nekoliko navrata za­pucali na pridošlice. Uz Mambe je na kraju u prvi sudar krenulo (ostalo) 15-ak domaćih branitelja i manja grupica vukovarskih veterana. Nažalost su upravo oni, navikli na ulične borbe, jako nastradali, izginuli u nadolazećem boju.

Okršaj je započeo uobiča­jenom taktikom JNA koju je ope­rativno predvodio Slavko Lisica, još jedan u nizu srpskih ”vojsko­vođa” koji je pisanjem autobio­grafskog romana: ”Komandant po potrebi” ostavio hvale vrijed­ne podatke o ovom napadu. On je započet bjesomučnim topničkim udarom nakon kojeg je pokrenu­ta tenkovska sila praćena velikim brojem pješaka. Impresivna zvuč­na i vizualna kulisa, dotada je davala jako dobre rezultate, očekiva­lo se da će se ista priča reprizirati, posebno zbog reljefnog oblika ne­pregledne livanjske ravnice. Uko­liko bi se na drugoj strani našao netko spreman za borbu, onda bi ovako zvučni proboji ipak dolazi­li u pitanje. U tim situacijama, oni koji siju strah mogu vrlo lako biti zahvaćeni istim osjećajem!

Nakon topničke vatre, nakon protuudara po tenkovima, neiskusna pješadi­ja ulazi u međuprostor i započinje blisku borbu s brojčano inferior­nim protivnikom koji ne uzmiče; scena koja mora uzdrmati nemo­tiviranog napadača. Kaos tada počinje vladati onime tko nema iskustva.

Tako se kod Rujana u cjelodnevnoj izmjeni teške vatre, dogodio niz apsurdnih situacija. Npr., jedan se čitav vod uspani­čenih vojnika jednostavno sakrio ispod niskog suhozida nakon što je ispred njih pogođen ”zaštitnik”, tenk T-55, koji se prije toga također sakrio kod seoske staje. I normalno je da ti uspaničeni lju­di postaju žive mete u situaciji kad prvoj ekipi Mambi s obron­ka Dinare pristiže pomoć isku­snih ”maljutkaša” iz Treće gardij­ske brigade.

‘Crne Mambe’ ukupan uspjeh zahvaljuju iskustvu, utreniranosti i motivu te posebno potpori dobro navođenih ”ma­ljutkaša”, kao i pomoći nekolicine domaćih branitelja koja je do noći porasla na dovoljan broj da raste­reti prikovane Mambe, odnosno da se protivnik napokon natjera u konačan bijeg.

Cijeli je dan bio opasan, JNA je ispucala enormnu količinu streljiva teškog naoruža­nja, ali mala skupinu Mambi se održala, iako naravno da oni nisu nikakvi ”Supermani”, ali te noći u Rujanima, razbijeni protivnik ih je upravo takvima doživio!

Rezultat uspješne obrane: uništeni tenko­vi, jedan zarobljeni tenk, prizna­tih od neprijatelja blizu 100 po­ginulih, više zarobljenih vojnika i časnika JNA te, što je najvažnije, lekcija nakon koje se neprijatelj više nikad nije okušao na ovakav proboj ka Livnu!

Sav ovaj nevjero­jatni uspjeh Mambe su platile gu­bitkom jednog suborca, momka iz bojne koji je stradao u minoba­cačkoj osveti i to samo iz razloga što mu je bilo neugodno mokri­ti u sigurnosti zaklona.

Ponovno treba jasno naglasiti da okršaj nije bio nimalo jednostavan, što­više bio je krajnje neizvjestan, ali Mambe su uz pomoć nekolicine domaćih ljudi, i kasnije pridoš­lih boraca, polučile veličanstve­nu pobjedu zbog koje će ih se Livnjaci zauvijek sjećati, baš kao što se oni rado sjećaju Livna i livanj­ske gostoljubivosti…Više o Crnim Mambama-OVDJE

M.M. /G.S.