Simo Dubajić Titov ljubimac je 2006., godine izdao knjigu o pokolju pod naslovom Život, grijeh i kajanje: Od Kistanja do Kočevskog roga. Usprkos svom priznanju zločina te pronalasku žrtava sudski proces protiv Sime Dubajića je pokrenut tek 2009. godine. Te samim tim nije kažnjen za svoja zlodjela, što predstavlja svjetski presedan u modernoj povijesti prava! Dakle počinilac zločina prizna javno zločin, napiše knjigu o svom zločinu, imenuje ostale aktere zločina, ukaže na lokaciju gdje je počinjen zločin, pronađu se ostatci žrtava na lokaciji, postoje svjedoci koji svjedoče da je počinio zločin a sudski proces se pokrene tek godinama poslije toga i u samom procesu se broj žrtava umanjuje na 12.000 dok počinitelj i nalogodavac Dubajić priznaje zločin nad daleko većim brojem žrtava…
“Predsjednik Hrvatskog kulturnog kluba Šime Šimatović prisjetio se toga kako se Dubajić hvalio da je na Bleiburgu upravo on uzeo zlato NDH. Hvalio se i da posjeduje pištolj koji je nekada pripadao Anti Paveliću. Vladimir Tadej kaže da se, kada je Dubajić tek došao u Jadran film, o njemu pričalo da se intezivno druži s najstarijim Titovim sinom, Žarkom Brozom.
Pijanke s Titovim sinom
Kružila je priča, koju on nikada nije demantirao, da su Dubajić i Žarko stalno pijančevali po Beogradu, ali i da su jednom prilikom ukrali kombi nekim Amerikancima. Kombi navodno nikada nije pronađen, a Amerikance su ušutkali – kaže Tadej.”
Simo Dubajić rođen u Kistanju 1923., umro u Beogradu 8. srpnja 2009. Bio je partizanski „major„ Jugoslavenske armije, rodom iz Hrvatske, koji je bio optužen za ratne zločine nakon završetka Drugog svjetskog rata i to za Pokolj na Kočevskim Rogu. Službenu istragu protiv Dubajića pokrenulo je Državno odvjetništvo u Zagrebu tek u ožujku 2009.
Procjenjuje se da su komunistički partizani pod zapovjedništvom Dubajića od 26. svibnja do 5. lipnja 1945. ubili najmanje 13.000 ljudi (broj kojega je Županijsko državno odvjetništvo u Zagrebu izvelo u istražnom zahtjevu 2009. godine iz stanovitih britanskih procjena nastalih 1945. godine; dok sam Dubajić u svojoj knjizi iz 2006. god. priznaje da su brutalno pobili od 23.000 do 30.000 zarobljenika, civila među kojima je bilo žena i djece.
Nakon što je prekinuo vojnu karijeru 1946. godine, studirao je filmsku režiju u Zagrebu, te je bio asistent režiseru Branku Baueru na filmovima – Sinji galeb (1953), Milijuni na otoku (1955.) i Ne okreći se, sine (1956). Samostalno je režirao tri kratka dokumentarna filma, “Posljednja lubara” (1954.), “Čelična karika” (1954.) i “Krka” (1955.). Tijekom 1956., zahvaljujući intervenciji generala Šibla, Dubajić se skrasio na televiziji Zagreb. Godinu dana poslije poslan je u Milano na dodatno usavršavanje na RAI.
U svijet filmaša i kulturnjaka se nije dobro uklopio, te se – navodno zbog “seksualno nekonvencionalnog ponašanja” – odselio u rodno Kistanje, gdje je čuvao ovce, te navodno s tri žene imao 13-ero djece.
Prije preseljenja u Beograd 1991. bio je aktivan u stvaranju tzv. “Republike Srpske Krajine”, na početku Domovinskoga rata. Vodio je srpske paravojne jedinice Vuka Draškovića koje su djelovale u Slavoniji.
Umro je 8. srpnja 2009. nakon duge bolesti u Beogradu a da nikada nije odgovarao za jedan od najvećih zločina u EU, tko je odgovoran za debelo „zakašnjelo“, podizanje optužnice protiv ovog monstruoznog zločinca? Nije kasno da se procesuiraju odgovorni za ne postupanje sukladno zakonu!
G.S.