Dana 21. listopada 1992. u oslobodilačkoj akciji poznatoj pod nazivom “Operacija Konavle” oslobođen je i posljednji dio okupiranog dubrovačkog područja i južne Hrvatske.
-(VIDEO) LISTOPAD 1991.: SRPSKO CRNOGORSKA BARBARSKA AGRESIJA NA DUBROVNIK I RAZARANJE SELA RAVNOG…
Druga polovina svibnja 1992. bila je u znaku oslobađanja Dubrovačkog primorja i Župe dubrovačke te prekida osmomjesečne opsade Dubrovnika, no ne i Konavala. Krajnji hrvatski jug i dalje je ostao okupiran. Sama akcija oslobađanja dugo je odgađana, prvo zbog poštivanja odredbi sporazuma, a potom i zbog olujnog juga. Konačno, nešto iza ponoći 21. listopada izdana je zapovijed za izvršenje zadaće iskrcavanja u Cavtat.
Hrvatske snage PU Dubrovnik, SJP Karlovac i SJP Lučko već su bile ubačene (dan-dva prije) na teritorij Konavala radi zaštite civilnog stanovništva i zaustavljanja upada četnika iz istočne Hercegovine.
Prije toga, u svibnju 1992. postrojbe Hrvatske vojske bile su zaustavljene u prodoru prema istoku i Konavlama u selu Plat na samom pragu Konavala rušenjem dubokog vijadukta u Dubokoj Ljutoj. Prolazili su ljetni mjeseci 1992. tijekom kojih su u hercegovačkom zaleđu Dubrovnika vođene oružane, a na međunarodnoj sceni diplomatske bitke između Hrvatske i Srbije, sve s ciljem da se Konavle oslobode, odnosno da ih srpsko-crnogorska vojska zadrži pod okupacijom.
Sporazum Tuđman – Ćosić
Beograd je pred međunarodnom zajednicom okupaciju Konavala pravdao umjetno stvorenim pitanjem poluotoka Prevlake. Na kraju je 30. rujna 1992. u Ženevi potpisan Sporazum Tuđman – Ćosić. Njime je dogovoreno da će se do 21. listopada 1992. Podgorički korpus JNA bez borbe povući iz Konavala, a Hrvatska je zauzvrat pristala da Prevlaka postane demilitarizirana zona pod kontrolom Ujedinjenih naroda.
U iščekivanju postizanja ovog Sporazuma zapovjednik Zapovjedništva Južnog bojišta HV-a (sa sjedištem u Dubrovniku), general Janko Bobetko dao je kreirati planove za obje varijante – i oružano i mirno oslobađanje Konavala.
Operacija je trajala 4 dana, u razdoblju od 21. do 24. listopada , a cilj je bio spriječiti upad četnika iz Hercegovine nakon povlačenja JNA. Akcija je započela iskrcavanjem u oslobođenom Cavtatu, a cilj joj je bio zauzeti Konavoska brda i izbiti na granice prema Republici Bosni i Hercegovini i tadašnjoj Saveznoj Republici Jugoslaviji što je na kraju i učinjeno.
Oslobođeno je 1.210 kvadratnih kilometara hrvatske zemlje i 1.080 hrvatskog pojasa teritorijalnog mora.
Hrvatski branitelj Marko Mujan osvrnuo se na oslobađanje juga Hrvatske
Ovaj je prostor – jug Hrvatske – oslobođen do kraja 1992. operacijama Čagalj, Tigar, Oslobođena zemlja, Vlaštica i Konavle. Tada su hrvatske snage izašle na međunarodno priznatu granicu na jugu Republike Hrvatske, iako to nije bio kraj agresorskih napada u tom dijelu Hrvatske. Naime, sve do kraja rata, 1995., s područja BiH pod srpskom kontrolom na Dubrovnik i dubrovačko područje dolijetale su granate. Pritisak je posebno bio intenzivan uoči i tijekom operacije Oluja, a bio je potaknut gubicima agresorskih snaga na području Banovine, Korduna i Like. Ipak, hrvatske su snage uspješno odbile sve napade i hrvatski je jug pobjedonosno dočekao kraj rata.
Kada je u jesen 1991. srpsko-crnogorski agresor u potpunosti je opkolio Dubrovnik, ostavivši stanovnike Grada bez struje, vode i telefonskih linija, kao i bez ikakve povezanosti s ostatkom slobodnog hrvatskog teritorija, malobrojni branitelji morali su pronaći način kako u toj bezizlaznoj situaciji ostvariti vezu s ostatkom Hrvatske i obraniti grad. I morsku vezu gotovo bilo nemoguće uspostaviti, s obzirom da je Dubrovnik napadan i s mora – gdje su se nalazile agresorske topovnjače i ratni brodovi JNA.
Hrvatski branitelj Marko Mujan ističe nemjerljive zasluge branitelja koji su tada pružali otpor nadirućem neprijatelju – u Dubrovačkom primorju, Konavlima… kao i onih koji su osnovali Odred naoružanih brodova te iz Grada probijali pomorsku blokadu.
O oslobađanju hrvatskog juga 1992.
“Neko vrijeme bio sam u zapovjedništvu u Opuzenu – krajem 1991., nakon pada Čepikuća. Poslije toga sam bio u Odredu mornaričkog desantnog pješaštva u Stonu – tu sam bio pomoćnik za pješaštvo. Od tamo smo krenuli u oslobađanje. Krenuo sam s nekih 12-ak ljudi. Od tamo se išlo u Slano, Rudine…
Nisam htio ići u Dubrovnik gliserom, iako sam imao priliku. U Dubrovnik sam otišao kad je Dubrovnik bio izvučen iz okruženja i kad je magistrala bila oslobođena.
Dalje sam bio u desantu za Konavle s jednom dubrovačkom domobranskom bojnom – bio sam im zapovjednik… Poslije sam bio zapovjednik u 1. bojnoj 163., kasnije 630. brigade…
Bio sam u zapovjedništvu južnog bojišta.
Moj put je bio vezan prije svega za crtu bojišnice, a kasnije nešto za zapovjedništvo, ali opet je to bilo povezano s crtom bojišnice, obilascima… ”
‘Centar za elektroničko izviđanje’ o kojem se jako malo zna
O njima se jako malo zna i govori, ali se mora znati da je ova ekipa uradila ogroman, lavovski ratni posao presrećući agresorske srpske razgovore i unoseći pomutnju u mnoge njihove akcije i planove dovodila ih do ludila…Moglo bi se reći da je ova skupina za elektroničko izviđanje zaslužila podeblju knjigu, roman, najviša ratna odličja i kvalitetan dugometražni ratni film koji bi bio jako gledan.
Prisluškivali smo kompletnu talijansku mornaricu, dio američke Šeste flote i Petu sovjetsku eskadru
