Ta odluka u Vatikanu je donesena dva dana prije nego što je Republiku Hrvatsku priznalo 12 članica tadašnje Europske zajednice (današnje Europske unije): Austrija, Belgija, Danska, Francuska, Grčka, Italija, Luksemburg, Nizozemska, Njemačka, Portugal, Španjolska i Ujedinjeno Kraljevstvo Velike Britanije i Sjeverne Irske. Njima su se s istom odlukom, istoga dana, 15. veljače 1992. godine, pridružile Bugarska, Kanada, Mađarska, Malta, Poljska i Švicarska. Do kraja veljače 1992. godine Hrvatsku su priznale ukupno 44 države…
Službeno priopćenje Svete Stolice kojim priznaje suverenost i neovisnost Republike Hrvatske
(13. siječnja 1992.)
Državno tajništvo Svete Stolice – Odjel za odnose s državama – izražava svoje poštovanje Ministarstvu inozemnih poslova Republike Hrvatske i slijedom priopćenja danog u Noti br. 9270 / 91. / RS od 20. prosinca 1991., a uzimajući na znanje odgovor što ga je istoga dana Njegova Ekscelencija gospodin Zvonimir Šeparović, ministar inozemnih poslova, pismeno uputio Njegovoj Ekscelenciji monsinjoru Jean-Louisu Tauranu, tajniku za odnose Svete Stolice s državama, u kojemu jamči da Hrvatska već ispunja sve uvjete iznesene u spomenutoj Noti i obvezuje se da će ih poštivati u budućnosti.
U uvjerenju da će se gore navedena obveza, utemeljena na hrvatskom Ustavu i na različitim izjavama Vlade vjerno poštivati, Državno tajništvo ima čast priopćiti da Sveta Stolica priznaje suverenost i nezavisnost Republike Hrvatske.
Sveta se Stolica, osim toga, nada da će moći što prije uspostaviti diplomatske odnose s Republikom Hrvatskom na razini Apostolske nuncijature od strane Svete Stolice i Veleposlanstva od strane Republike Hrvatske, i u svezi s time očekuje službeni odgovor.
Državno tajništvo – Odjel za odnose s državama – izražava najbolje želje za tu novu etapu u povijesti Hrvatske, koju rat stavlja na tešku kušnju. Ono želi da njezina nezavisnost pomogne duhovnom i tvarnom napretku svega pučanstva, pridonese uspostavi mira u zemlji i omogući joj da zauzme svoje mjesto u skladu država, u cilju pravednijeg i solidarnijega svijeta.
Državno tajništvo – Odjel za odnose s državama – rado koristi ovu prvu priliku da Ministarstvu inozemnih poslova Republike Hrvatske ponovi izraze svoga dubokoga poštovanja.
(Ivan Pavao II. i Hrvati, Izd. Alfa, Zagreb, 1995., str. 102.)
Pismo zahvalnosti predsjednika dr. Franje Tuđmana Svetomu Ocu Ivanu Pavlu II. u povodu odluke Svete Stolice o priznanju Republike Hrvatske (13. siječnja 1992.)
Čast mi je izraziti Vam najdublju zahvalnost na odluci Svete Stolice da i formalno prizna suverenitet i samostalnost Republike Hrvatske. Tim se činom otvara novo razdoblje u hrvatskoj povijesti i u bilateralnim odnosima Svete Stolice i Republike Hrvatske.
Posebno nas raduje što je Sveta Stolica kao najveća moralna snaga svijeta među prvima priznala nezavisnost Republike Hrvatske. To nas još više obvezuje da se dosljedno zauzmemo za mir, suživot i blagostanje svih građana Republike Hrvatske, u duhu ekumenizma i mirotvorstva, koje vi Sveti Oče neumorno promičete. Čvrsto vjerujemo da će diplomatsko priznanje Republike Hrvatske poslužiti zaustavljanju okrutnog, agresivnog rata protiv Hrvatske, a time i stabilnosti i suradnji u ovom dijelu Europe. Koristim prigodu da obnovim poziv Vašoj Svetosti da posjetite Hrvatsku. Vaš posjet Hrvatskoj, za koji sada više ne postoje ni formalne zapreke, uvelike bi pripomogao ostvarenju tih plemenitih ciljeva.
(Ivan Pavao II. i Hrvati, Izd. Alfa, Zagreb, 1995., str. 105.)
U tisućljetnoj hrvatskoj povijesti Sveta Stolica, sjedište Katoličke crkve, imala je važnu vjersku, političku i kulturnu ulogu. U dramatičnim trenucima nastajanja moderne hrvatske države njezin se poglavar papa Ivan Pavao II stalno zauzimao da se zaustavi agresija, kako je govorio, na “njegovu voljenu Hrvatsku” i što prije ostvari njezino međunarodno priznanje.
Vrhunac svih tih nastojanja zbio se 13. siječnja 1992. kada je Sveta Stolica, dva dana prije zemalja Europske zajednice, svojom notom priznala suverenost i nezavisnost Republike Hrvatske. Pritom je poželjela da to “pomogne duhovnom i stvarnom napretku svega njezina pučanstva”, povratku mira te uspješnom uključenju Hrvatske u svjetsku zajednicu.
Na isti dan, ali 1996., nakon pobjeda u Bljesku i Oluji te Daytonskog sporazuma, Hrvatsku je posjetio američki predsjednik Bill Clinton kojemu je u zagrebačkoj zračnoj luci priređen svečani doček. Predsjednici Tuđman i Clinton razgovarali su o sporazumu o reintegraciji hrvatskog podunavlja i Daytonu s naglaskom na ulogu Federacije BIH. Bilo je riječi i o odnosima Hrvatske i SAD-a, posebno o njihovoj gospodarskoj suradnji. Odgovarajući na dobrodošlicu predsjednik Clinton je rekao kako je došao u Hrvatsku da bi zahvalio dr. Tuđmanu i hrvatskom narodu što pruža potporu miru i mirovnom procesu. Podržavajući Federaciju između Bošnjaka-muslimana i Hrvata, Clinton je naglasio da će taj sporazum omogućiti partnerstvo Hrvatske ne samo sa SAD-om, nego i s ostalim zapadnim zemljama.
Molim vas da izaberete mir, da izaberete budućnost, da raširite ruke, a u ime SAD-a pružam vam ruke prijateljstva – bile su njegove završne riječi.
Prije odlaska zrakoplova predsjednik Tuđman je izjavio da susret s američkim predsjednikom pridonosi daljnjem učvršćivanju prijateljskih odnosa između Hrvatske i Sjedinjenih Država.
M.M.