Nesvakidašnji pothvat Antona Kikaša bio je vrijedan divljenja
- Nisam se bojao umrijeti! – rekao je Anton Kikaš, hrvatski domoljub, čija je ljubav duboko utkana u njegovu biću.ojao umrijeti!
Mnogi se vjerujemo i danas sjećaju 31. kolovoza 1991. kad je ovaj čovjek velikog srca u unajmljenom zrakoplovu Uganda airlinesa Boeing 737 prisilno sletio u zagrebačku zračnu luku Pleso, a u kojem se nalazila velika količina oružja za obranu Hrvatske.
Bio je to podvig kakav nije zabilježen u svijetu.
Međutim, zrakoplov je greškom pilota ušao u tadašnji jugoslavenski zračni prostor iznad Banja Luke, pa je zatraženo da se zrakoplov spusti u Zagrebu umjesto u Ljubljani, ali su ga u letu prema glavnom gradu Hrvatske presrela dva bojna zrakoplova zločinačke JNA MIG-a 21 i prisilili pilota da smjesta spusti zrakoplov na pistu zračne luke Pleso pored Zagreba gdje su ga dočekali jugoslavenski vojnici, zaplijenili naoružanje (oko 18 tona!) i uhitili. Nikad se nije doznalo tko ga je izdao. Međutim, taj pothvat, vrijedan divljenja, tih je dana bio glavna, udarna vijest u gotovo svim svjetskim medijima. I na taj način pročulo se što se u ono doba, ponosa, otpora i slave, događalo u Hrvatskoj.
O svemu tome, o toj domoljubnoj i nesvakidašnjoj misiji Jakov Sedlar snimio je i s velikim uspjehom diljem svijeta prikazao igrano-dokumentarni film – da se ne zaboravi.
Bio je to iznimni pothvat.
Kikaš je tim činom stavio na kocku i svoj život, ali i život cijele svoje obitelji.
Ovaj čovjek, koji je pored svih i drugih humanitarnih i inih aktivnosti, uspio 1987. osnovati i Katedru za hrvatski jezik i književnost na sveučilištu Waterloo, nadaleko je poznat među hrvatskim iseljenicima u Kanadi i SAD-u.
-(VIDEO) 31. kolovoza 1991. Zagreb – tko je izdao Antuna Kikaša koji je dovozio 19 tona oružja golorukim braniteljima?…
- Činjenica je dok je Hrvatska bila u opasnosti od velikosrpske agresije da su mnogi Hrvati koji žive od Kanade do Australije dali veliki obol, a i meni su pomagali kod mojih misija, od kojih je ova koja se dogodila 31. kolovoza 1991., i kad sam mogao izgubiti život, bila tek jedna u nizu. Pomagali smo koliko se moglo, ali nikada ne smijemo i nećemo zaboraviti one koji su u hrvatskom obrambenom Domovinskome ratu dali svoje živote i zdravlje. To su za mene najveći heroji. Bili i ostali, rekao je.
Kad smo ga pitali, kako se osjeća danas, 28. godina od njegova uhićenja, među ostalim je istaknuo:
- Hvala dragom Bogu, u najmanju ruku osjećam se 28 puta bolje nego onog jutra u 6 sati, kada su dva MIG-a, po zadatku JNA poletjela iz Pule, uz instrukcije da sruše avion, ako pilot ne će i ne želi slušati njihove zapovijedi. Čim su me uhitili, odmah pri slijetanju, tukli su me do iznemoglosti, a to su nastavili i u Beogradu. Batinali su me i 30 sati dnevno. Željeli su da priznam da sam sve radio u dogovoru s Tuđmanom, ali ni batine nisu pomogle. Nisam i nisam.
Osim u Zagrebu, na aerodromu Pleso, bili ste, kako kažete, mučeni i pretučeni i u Beogradu, gdje su vas otpremili poput terorista. Vjerujemo da je i tamo bila strašna tortura u jednoj od ćelija tamošnjeg vojnog zatvora, u kojoj ste proveli tri mjeseca, „opraštajući se od života“. Međutim, u Kanadi ste imali bogat i miran život…
- Kad sam na televiziji vidio prve slike o agresiji na Republiku Hrvatsku, prve žrtve koje su nevino pale, rekao sam sebi: Antone, nema se što čeka, nešto se mora poduzeti za svoju zemlju, svoj narod, svoje ljude… Kako u to vrijeme na početku agresije Hrvati nisu imali dovoljno oružja, prvo mi je palo na pamet da im pomognem u tome. Nije me bilo strah. I kad je zrakoplov prisilno sletio u Zagrebu, kad sam vidio da me dočekuje veliki broj vojnika JNA s uperenim oružjem, čak nisam ni zadrhtao. Osjetio sam ponos i prkos, da je unatoč svega bilo vrijedno staviti i život na kocku. Dokazao sam im da nas nije strah, ali mene je posebno držala u životu vjera da ćemo pobijediti, da ćemo napokon ostvariti svoju državu, što se naposljetku i dogodilo.
Prvi hrvatski predsjednik i vojskovođa dr. Franjo Tuđman iznimno je cijenio taj vaš nesvakidašnji domoljubni čin, pa ste i stoga nakon tri mjeseca zamijenjeni za ratnog zločinca generala JNA Milana Aksentijevića…
- Kad su mi rekli da će se to dogoditi, osjećao sam se kao da vidim svjetlo na kraju tunela. Ali, bez obzira na sve, rekao sam tada sebi da neću posustati, da ću se unatoč svega i dalje boriti za Hrvatsku. Nisam vjerovao da će se dogoditi moje oslobođenje sve do trenutka dok nisam ponovno nogom stupio na hrvatsku zemlju… Taj osjećaj ne mogu opisati. No, odmah nakon povratka u Kanadu nisam stao, već sam i dalje s hrvatskim iseljenicima pomagao na sve strane, poglavito obitelji poginulih branitelja. Zahvaljujem dragom Bogu što mi je podario dušu punu ljubavi. Sada, kad imamo Hrvatsku, poželjno je da se mnogo više učini da se sjedine domoljubna i iseljena Hrvatska. Previše se ljudi iseljava iz Hrvatske, a to nije dobro. Ali, kako bilo da bilo, imamo Hrvatsku i zbog toga moramo biti sretni i ponosni, kazao je Anton Kikaš, koji u Torontu uređuje i televizijski program – Croatica TV, što je ustvari poveznica između domoljubne i iseljene Hrvatske.
Kad bi opet morali proći sve što ste prošli, što biste učinili? – pitamo ga na kraju.
- Nema sumnje da bih danas opet učinio isto. I za Hrvatsku i Kanadu u kojoj živim i radim dugi niz godina. Sloboda nema cijenu.
MLADEN PAVKOVIĆ