U legendarnom mimohodu sudjelovalo je 800 hrvatskih vojnika i policajaca. Rame uz rame prvim brigadama Zbora narodne garde, među ostalim, bile su i Počasna predsjednička garda, kao i postrojba sinjskih alkara.
Hrvatske oružane snage 1991. godine imale su ukupno 60 tisuća pripadnika
Zbor narodne garde, kao preteča Hrvatske vojske, bila je profesionalna, uniformirana, oružana formacija, vojnog ustroja za obavljanje obrambeno-redarstvenih dužnosti u Republici Hrvatskoj. Ustrojen je kao odgovor nove hrvatske države na odluku jugoslavenskog Saveznog sekretarijata za narodnu obranu (SSZNO) o razoružanju Teritorijalne obrane (TO) u Hrvatskoj te premještaj naoružanja Teritorijalne obrane u skladišta Jugoslavenske narodne armije (JNA) na području Hrvatske (svibanj 1990.).
Drugi razlog je bila činjenica da mlada hrvatska država nije bila u mogućnosti u to vrijeme osigurati teritorijalnu cjelovitost u svojim državnim granicama, kao i funkcioniranje pravnog poretka na svome cjelokupnom državnom području, jer su dio teritorija, odnosno prometnica, ali i institucija Republike Hrvatske zaposjeli pobunjeni Srbi u Hrvatskoj.
Na temelju Zakona o obrani, koji je donesen u rujnu 1991. godine, oružane snage organiziraju se u jedinstvenu Hrvatsku vojsku (HV), a 21. rujna 1991. uspostavlja se Glavni stožer Hrvatske vojske (GSHV), s prvim načelnikom Glavnog stožera generalom Antonom Tusom. U toj prigodi kao poseban, profesionalni, sastav HV-a zadržan je Zbor narodne garde, a pričuvni sastav Zbora narodne garde i Teritorijalne obrane postao je pričuvni sastav Hrvatske vojske.
Dana 3. studenoga 1991. godine postrojbe Zbora narodne garde preimenovane su u Hrvatsku vojsku.
Sve su to bile vojne, policijske, administrativne, pa i političke, pretpostavke da ovako organizacijski, ali i logistički, vojnom i policijskom opremom ojačana i integrirana Hrvatska vojska i Hrvatska policija krenu u brojne ratne operacije oslobađanja okupiranih hrvatskih teritorija u velikosrpskoj agresiji koju je predvodila Jugoslavenska narodna armija (JNA).
Agresoru su pomagali pobunjeni Srbi u Republici Hrvatskoj nadajući se da će okupirana hrvatska područja pripojiti drevnom utopističkom projektu velike Srbije iz sredine 19. stoljeća, a koji se aktualizirao krajem 80-tih godina prošlog stoljeća u režiji akademika Srpske akademije nauka i umetnosti (SANU), a koji je objeručke prihvatio čelnik srpskih (jugoslavenskih) komunista Slobodan Milošević te se stavio na čelo toga projekta i na čelo same JNA – i krenuo u vojnu agresiju na Hrvatsku, ali i Bosnu i Hercegovinu.