Tri minute bilo je dovoljno režiseru filma Harrisonovo cvijeće da dočara strahotu koju su Jugoslavenska “narodna armija” i Srbski četnici učinili u Vukovaru.Tri minute za tri tisuće ubijenih…
Scenaristu filma bile su dovoljne dvije rečenice:
“To nije bila borba. To je bilo istrebljenje.”
Svi naši mediji zajedno nisu snimili nijedan film za nikog iz Vukovara koji bi na ovaj potresan način potresao svakog čovjeka i ostavio ga bez daha.
Nisu htjeli ni prikazati ovaj film.
Sakrivali su istinu od javnosti.
Film Harrisonovo cvijeće snimljen je kao sjećanje na tragediju jednog novinara koji je preživio Vukovar.
Za jednog čovjeka je snimljen film. Za potrebe sjećanja.
Da se ne zaboravi.
Čovjek se zapita; Treba li išta više govoriti o našoj politici i medijima.
Treba!!!
Pored tri tisuće ubijenih u Vukovaru, još je tisuću nestalih među kojima je 12 djece. Na njih je u tri mjeseca bačeno 6 milijuna granata.
Broj silovanih žena nikad nećemo saznati.
Vukovar su potpuno razorili i razorali, a mi smo tražili topničke dnevnike kojima bi se dokazalo “prekomjerno” granatiranje Knina.
Da nije bilo Vukovara i Vukovaraca, ove snage zla došle bi u Zagreb do večere. Možda bi ih tamo dočekali neki naši današnji državni “uglednici” i servirali im stol. Jer ovi su prema svemu očito njihovi. Zato su u Zagrebu i pretukli zapovjednika Vukovara. Namučio je njihove. Zato im i nije baš drago da se njihovi prikazuju u ovom zlu.
Već drugi put u bliskoj povijesti uspješno ga skrivaju od očiju javnosti. Drugi put.
A kada se povijest ponovi, a javnost to ne vidi, ili okreće glavu i gleda “svoja posla”, onda više ne možemo kriviti njih i one koji su zlo učinili.
Jer oni postaju mi.
Jednom prilikom se moj dobar poznanik, inače visokoobrazovan čovjek, narugao na moja pisanja o ratnoj šteti, rekavši da je ratna šteta NIŠTA u odnosu na ono što su kasnije opljačkali naši hrvatski političari.
VIDEO-Film sadrži uznemirujuće scene