Djeca su uvijek najveća radost života, očeva i majki, baka i djedova, škola, sela, gradskih kvartova, naroda. Njihov veseli smijeh i vika, smijanje i plakanje, uvijek je odraslima bilo živi svjedok da život ima smisla, da će jednom i ova djeca postati profesori, sportaši, građevinski radnici, odgajateljice, učiteljice, majke, očevi…
402 djece-anđela ubijeno u Vukovaru i Domovinskom ratu…
Zauvijek će ostati zabilježeno da je najmlađa žrtva Vukovara bio Ivan Kljajić, koji je imao svega šest mjeseci kada je ubijen, kao i da je najmlađa žrtva Ovčare Igor Kačić imao svega 16 godina. Tek je krenuo u srednju školu i još nije zakoračio život. Srpskoj vojsci (Titova JNA i četnici), zločincima bez milosti i zrna ljudskosti, bio je kriv samo zato jer je bio sin branitelja Vukovara. Osobno ga je izdvojio za smrt čudovište koje se zove Veselin Šljivančanin, oficir Titove jugofašističke JNA, zločinac bez premca koji danas šeće ulicama Beograda kao slobodan čovjek. Dok njegove žrtve već 28 godina leže po slavonskim poljima i grobnicama (još se traži 60 ubijenih na Ovčari).
Igora Kačića i ljudi koje je monstrum Šljivančanin, pun mržnje na sve hrvatsko, poslao u smrt – više nema.
Mrtvi su…
Otac i sin Petar i Igor Kačić
Foto: Grad Vukovar
Mržnja velikosrba prema hrvatskoj djeci – 402 žrtve
Velikosrbi u svojoj mržnji su išli toliko daleko da su ubijali i hrvatsku djecu, starce, žene, trudnice, starice, nemoćne, invalide, svećenike. Nije bilo onoga što bi izbjeglo njihovoj mržnji.
Vukovarska djeca su s roditeljima proživljavala sve strahote opsade grada. Živjeli su po podrumima, bez vode i dovoljno hrane, u stalnom strahu. Ivan Kljajić rođen je u Vukovaru 29. travnja 1991., a smrtno je stradao 18. listopada iste godine:
„S ocem sam došao u susjedstvo po vode kada je eksplodirala granata i čulo se zapomaganje: “Dijete, dijete.” Dotrčao sam i vidio Dragicu Kljajić kako drži bebu u rukama i vrišti u šoku. Uzeo sam malenog Ivana u ruke, još je nekoliko puta udahnuo i ubrzo preminuo. Nije stigao naučiti ni hodati ili izgovoriti prve riječi” prisjeća se svjedok Džalto, dodajući i da je Ivanov otac Pavo tada ranjen, prebačen u bolnicu, kasnije ubijen, pa ekshumiran u masovnoj grobnici na farmi Lovas.
Tragična je i priča obitelji Aleksander, Emila (32 godine), Vlaste (26) i Mateja (2), koji su poginuli svi isti dan od iste granate, 15. studenoga 1991., pred sam pad grada, piše vecernji.hr.
Cijela obitelj otišla je u smrt, a sa njima i Matej koji je prohodao u podrumima grada na koji su padale tisuće granata.
Titov vojnik Veselin Šljivančanin i njihova „antifašistička“ JNA nije za to marila, njima je smrt bila tek usputno događanje u želji da dovedu do kraja onu ideju radi koje je i stvorena Jugoslavija – stvoriti Veliku Srbiju sa Jugoslavijom ili bez nje, svejedno kako se naziva.
Manje je poznato kako je u selu Petrovci, u blizini Vukovara, na samom početku listopada 1991. pri ulasku JNA u selo i napredovanju prema Vukovaru, na mjestu gdje nije bilo borbi, za „dobrodošlicu pozdravljeno“ stanovništvo granatama koje su padale tik uz cestu. Na samom izlazu iz dvorišta granata je teško ranila majku, brata i oca Vaselek čiji je sin Boris, tada četverogodišnjak na mjestu preminuo.
Boris Vaselek (4)
Još jedna nevina dječja žrtva Titove JNA, čuvarice „bratstva Srba i Hrvata“ i države Jugoslavije. U toj brizi za Jugoslaviju ubijali su sve hrvatsko, samo hrvatsko, čak i djecu. Nije im palo napamet uhititi, kamoli likvidirati, bilo kojeg četnika zločinca ili silovatelja teritorijalca ili mučitelja srpskog dobrovoljca. To je bila Armija koju smo svi plaćali 45 godina, za koju su nas varali da je i “naša”, da će braniti i Hrvate ako treba – a ubijala je našu djecu.
Ubojstva djece od strane JNA nastavljaju se po izlasku iz Vukovara nakon pada grada. U pokušaju proboja zajedno s ocem, koji se i danas vodi kao nestao, ubijen je u 19. studenoga trinaestogodišnji Igor Černok. Pronađen je u zajedničkoj grobnici s još dvojicom branitelja. Zlatko Palahinjak, Karlo Nikolić, Stevo Gegić. Mario Kolarić, Sabahudin Gršić, Ante Šarić, Siniša Rajković, Josip Bandić, Graciela Jelić, samo su neka od imena djece stradalih u vukovarskom paklu.
Na mjestu najvećeg pokolja, Ovčari, njihove mlade živote i tek pokrenute mladosti zauvijek su ugasili zločinci – Tomislav Baumgartner i Vedran Galić su tada imali 17 godina, kao i najmlađoj, već spomenutoj žrtvi masovne grobnice Ovčara Igoru Kačiću sa samo 16 godina.
Danas se još uvijek ne zna počivalište četvero ubijene djece, čija je sudbina izvjesna, no oni se još uvijek vode kao nestali: Ivan Barbarić koji je nestao na Priljevu, Davor Držaljević i Josip Krošnjar iz Vukovara te Elizabeta Zekić iz Borova Naselja.
Četnici nastavljaju ubijati djecu mjesecima nakon pada grada
To nije bio kraj. Mjesecima nakon kraja bitke i završetka rata u Vukovaru, poludjeli bradati krvoloci, kojima je poticaj bio kip njihovog vođe Draže Mihajlovića podignut u samom Vukovaru, nastavili su ubijati hrvatske starce, žene, djecu… silovati, pljačkati, mučiti, premda rata nije bilo i najbliža zona ratnih borbi bila je u udaljenim Vinkovcima.
Za vrijeme okupacije nastavljaju se zločini nad zatočenim Hrvatima i nesrbima koji su služili kao radna snaga u uništenom gradu, mir nije zaustavio zvjerstva srpske vojske.
Tog 9. travnja 1992. godine u okupiranom Vukovaru, gdje nije bilo borbi već pola godine, izbrisana je iz povijesti grada cijela jedna obitelj – Pakšec. Stjepan, Anica, te djeca Dario (15) i Damir (11). Njihova tijela pronađena su u zatrpanom bunaru dubokom 20 metara u kojem je pronađeno još osam hrvatskih branitelja i civila. Optuženi za počinjenje ovog zločina iste su osobe procesuirane u Beogradskom procesu za zločin na Ovčari.
I mala Martina Štefančić (4) žrtva je četnika, ubijena u isto vrijeme i kada braća Pakšec. Baka je odbijala napustiti kuću vjerujući da su sigurni. Ostali su u svojoj kući za vrijeme okupacije. Na prvi dan proljeća 1992. godine u Borovu selu hicima iz rafala ubijena je. Kao i većina ubijene djece, njen je život ugašen kao kazna iz osvete prema njenom ocu, Zdenku. Kao vukovarski branitelj Zdenko je završivši u srbijanskom logoru na Beogradskom vojnom sudu izbjegao vlastitu likvidaciju. Pomračeni umovi bez trunke razmišljanja usred noći ugasili su život malene Martine i njene bake na krevetu na kojem su spavale. Za ubojstvo Marine i bake, još uvijek nitko nije odgovarao, a zločinci možda i dalje mirno žive u Hrvatskoj.
Otac Zdenko i mala Martina Štefančić
Priča Vilima Karlovića o dječaku Ediju kojeg su silovali, mučili i ubili četnici
I za kraj ovih bolnih sjećanja i tragedija djece, o kojima je teško pisati i razmišljati, a koja su uglavnom ostala nepoznata i neimenovana u javnosti, o kojoj se nisu snimali filmovi i kazališne predstave, o kojima se nije govorio u Saboru i Hrvatskoj televiziji, o kojima nisu napisane stotine članaka, o kojoj se i danas malo zna (u javnosti je i dalje poznato imenom i prezimenom samo djevojčica srpske nacionalnosti Aleksandre Zec, od sve 402 ubijene djece, od svih žrtava rata), prisjetimo se priče Vilima Karlovića, dečka iz Folnegovićevog naselja u Zagrebu, koji je preživio kalvariju Veleprometa i Ovčare, te svjedočio ubijanju djeteta:
Krvnici iza vrata nastavljaju svoje veselje i pijanku, zadovoljni svime što su učinili. Glad i žeđ za hrvatskom krvi ne prestaje, na vratima se pojavljuje Dule s nožem u ruci:
– Ima koji dobrovoljac? Ha, jel’ ima? Postavlja pitanje kao da je uvjeren da će mu se netko javiti.
– ‘Ajde, bre! Nek se ne’ko javi! Nek bude junačina! Dok uživa u svojoj moći i našem strahu, sam odabire nekoga iza mene pokazujući nožem.
– Ti, ‘ajde napolje! – govori.
– Nemojte! Nemojte! Molim vas! – govori dječak čiji je brat odabran.
Stariji brat pokušava krenuti, ali mu se mlađi objesio za nogu i ne pušta ga. Brat ga pokušava maknuti pomiren s time da mora poći, ali dječak plače i moli da ga ne vode. Događa se na trenutak da Dule popušta:
– ‘Ajde dobro! Sedi dole! – ali odmah zatim i novi šok. Bez obzira na svu okrutnost i zvjerstva koja sam vidio, ne mogu vjerovati da u tim ljudima nema ni mrvice ljudskosti.
– ‘Ajde ti, mali, napolje! – govori dječaku i kroz smijeh nastavlja:
– Spasi burazeru dupe! ‘Ajde, bre, napolje!
Svi smo u šoku i nevjerici , ali i u velikom strahu, pa šutimo, i tako proživljavamo ovu agoniju. Sada zapomaže stariji brat, plače i govori:
– Pa nemojte njega! Molim vas! Ima 14 godina, molim vas, nemojte! Vodite mene, nemojte njega! Nemojte…!
– Sedi, bre, dole! Ajde, mali, ajde! Šta se čeka! – nastavlja četnik svoju ceremoniju.
Gledam ih potpuno zaboravljajući koliko je to opasno, gledam taj zagrljaj kao i većina u prostoriji. To je zadnji dodir i iskazivanje ljubavi jednog brata prema drugome. To je dijete sada živo, traži i daje ljubav, a za nekoliko minuta će od njega ostati beživotno tijelo negdje na ledini.
To je veliko i nepopravljivo zlo!
Ovo više nema veze s mržnjom prema Hrvatima, ovo je djelo samog sotone, đavla koji vlada u ovim ljudima.
Dječak se naočigled svih pretvara u starijeg, u zrelog muškarca, jer on je sada taj koji tješi svog uplakanog brata. Njihove posljednje zagrljaje i rastanak za sva vremena ovozemaljskog života grubo prekida poziv krvnika:
– ‘Ajde, mali! Il’ će i burazer s nama!
Dječak kreće prema vratima iza kojih umire i zadnja nada za životom. Čudi me koliko je ovaj dječak, ovo dijete od četrnaest godina, ovog trenutka smiren. Na njemu se ne vidi strah i niti jednom riječju nije rekao da ne želi ići. Stariji brat ostaje u suzama. Ridajući i čupajući si kosu viče: Bože, zašto!? Zašto, Bože!? Što je on kriv!?
Čim je dječak izašao, traže od njega da se svuče. Grlo mi je potpuno stegnuto, oči su mi pune suza koje cure same od sebe, bez kontrole. Prvi put otkad sam u Vukovaru plačem i ne mogu niti želim to spriječiti. Vidio sam puno groznih prizora i smrti, mrtvo dvogodišnje dijete, mrtvih žena, svojih suboraca, mrtvih neprijatelja, svakovrsne patnje otkada sam zarobljen, no ovo sada me potpuno slomilo, probilo granicu moje emocionalne izdržljivosti. Držim glavu među koljenima i plačem za ovim djetetom, a čujem jecaje svih u sobici.
Čuje se kako Dule nekoliko puta ponavlja dječaku da skine gaće. On je ipak još dijete pa ga osim straha tišti i nelagoda što mora biti gol pred krvnicima. Izvode ga van nakon što su ga natjerali da skine sve sa sebe, i odvode ga na mjesto odakle su stizali svi urlici i rafali. Dižemo glave i svi u suzama ispraćamo to dijete, a brat na glas plače i zapomaže. Dječakov mučenički put traje, ništa ne pomaže, niti sva njegova zapomaganja ni molbe da mu to ne rade, da ga boli. Plače, moli, zapomaže, a to što je on samo dijete krvnicima ne znači ništa. Dijete prolazi iste muke kao i svi prije njega, plačemo s njim svi, uz njegove krikove i bratovo ridanje.
– Boli me jako! Nemoj, čiko! Majko moja, majčice!
Te riječi i jauci kidaju dušu, nemam više snage za molitvu.
Osim iživljavanja koje traje na djetetu, čuju se i pojedinačni pucnji praćeni vriskom, kao da ga pogađaju tako da ne umre jer i dalje zapomaže. Muka jadnog djeteta predugo traje, dulje od svih dosad. Osjećam mučninu, slomljen sam i bol mi razdire tijelo i dušu. Cijelo moje biće se slama od mučenja toga djeteta. Kakvi to moraju biti ljudi koji su u stanju to činiti, koje ne dira ni djetetov plač i jauk, koji se oglušuju na zapomaganja i preklinjanja!?
Nisu to ljudi, nemaju ništa ljudsko u sebi, ni srce ni dušu!
Cijelo svjedočanstvo o ovim strahotama Veleprometa:
AGONIJA VELEPROMETA – I DIJETE JE IZVEDENO
EDI – DJEČAK S VELEPROMETA
*U Domovinskom ratu poginulo je 402 djece, a 1260 djece je ranjeno i ima veći ili manji postotak invaliditeta. Novija istraživanja koja se sustavno bave tim veoma teškim i tragičnim slučajevima govore o nešto manjem broju ubijene djece, no kako su neizravne žrtve Domovinskoga rata još moguće zbog zaostalih eksplozivnih naprava i relativno velikoga broja nestalih civila općenito, teško je podvući crtu ispod određene brojke. Ratu je bilo izloženo oko milijun djece u Hrvatskoj, a oko 600 000 njih bilo je izravno pogođeno ratom. Mnogima su ubijeni jedan ili oba roditelja, braća, sestre, rodbina ili prijatelji. Mnogima su spaljeni ili razoreni domovi. Prema prvim podatcima koji su bili dostupni od svibnja 1991. do rujna 1996. na području Hrvatske poginulo je 306 djece do 17 godina – bez okupiranih područja. Najviše je djece ubijeno u prvih šest mjeseci agresije na Hrvatsku kada je poginulo 110 djece. Najmlađe ubijeno dijete imalo je samo četiri mjeseca. Vrste ozljeda koje su dovele do smrti većinom su stradanja od zrakoplovnih i topničkih napada te ranjavanja iz vatrenoga oružja i eksplozivnih naprava.
U istom je razdoblju ranjeno 901 dijete u dobi do 17 godina, no utvrđivanjem dodatnih okolnosti stradavanja ta se brojka popela na 1276 djece. Najviše djece ranjeno je u prvih šest mjeseci rata – 512 (57 %). Zbog velikoga broja neeksplodiranih projektila i naprava na teritoriju Hrvatske to nije konačan broj. Od ukupnoga broja ranjene djece njih 86 doživotni su invalidi.
Do kraja rata evidentirano je 35 nestale djece. Vezano uz prisilne migracije – samo je od listopada 1991. do prosinca 1991. registrirano oko 308 000 prognanika, od kojih su 172 000 bila djeca. Od studenoga 1992. registrirane su 264 194 prognane osobe, od kojih je 148 000 djece. Dakle, u ukupnom broju prognanih najveći je broj djece. Do travnja 1997. broj prognane djece još je velik – 36 000.
M.M.