Na današnji dan, 2. siječnja 1991. godine, u Sarajevu je potpisan sporazum o bezuvjetnom prekidu vatre u Hrvatskoj koji je na snagu stupio idućeg dana u 18 sati. Primirje između Hrvatske u Jugoslavije koje je za cilj imalo okončati rat te „pripremiti teren“ za dolazak mirovnih snaga Ujedinjenih naroda poznato je pod nazivom „Sarajevsko primirje“…
Primirje je bilo rezultat sporazuma potpisanog u Sarajevu dan ranije pod nazivom „Sporazum o primjeni Ženevskog sporazuma“, a koji se odnosio na provedbu Ženevskog sporazuma potpisanog 23. studenog 1991. od strane Franje Tuđmana, Slobodana Miloševića, Veljka Kadijevića i posebnog izaslanika glavnog tajnika Ujedinjenih naroda Cyrusa Vancea. Nakon što je 1. siječnja ’92. obavio razgovore s predsjednikom Tuđmanom Cyrus Vance otputovao je u Sarajevo.
Dana 2. siječnja najprije se u 10 sati ujutro susreo s predsjednikom Predsjedništva BiH Alijom Izetbegovićem, a nakon toga imao je odvojene sastanke s predsjednikom HDZ-a BiH Stjepanom Kljujićem i predsjednikom SDS-a BiH Radovanom Karadžićem. Nakon tih sastanaka Vance je izjavio kako se razgovaralo o slanju promatrača UN-a u BiH, koji bi u tu republiku stigli u sklopu Mirovnih snaga. Upitan od novinara da li ima izgleda da BiH ne bude uvučena u rat, odgovorio je „Nadam se da ima“.
Srpski agresor je i dalje gađao hrvatske gradove
U popodnevnim satima u sarajevskom hotelu „Konak“ započeli su razgovori između predstavnika Hrvatske vojske i Jugoslavenske narodne armije. Sastanak se odvijao u nazočnosti Cyrusa Vancea, a u delegaciji Republike Hrvatske bili su ministar obrane Gojko Šušak, general Imra Agotić i general Petar Stipetić, dok su delegaciju JNA činili general Andrija Rašeta, general Vladimir Simonović i general Slavko Jović. Unatoč optimističnim predviđanjima da će doći do prekida vatre tog dana nad Hrvatskom su djelovali jugozrakoplovi, po prvi put raketirana je riječka industrijska zona, a uzbuna je tog popodneva bila oglašena u više od 20 hrvatskih gradova.
Ipak nakon pritiska međunarodne zajednica u večernjim satima došlo je do potpisa sporazuma koji je ostao upamćen po neformalnom nazivu „Sarajevski sporazum“. Za razliku od petnaest prethodnih dogovora o prekidu vatre, napokon je poštivan. Bio je to nužan predah nakon poraza velikosrpske politike u Hrvatskoj koja nije uspjela postignuti svoj cilj pa se okrenula prema Bosni i Hercegovini. Zbog neuspjeha u srpskom agresorskom ratu protiv Hrvatske Milošević je ubrzo smijenio Kadijevića i dio vojnog vrha riješivši se tako vojnih gubitnika u pripremi za agresiju na susjednu Bosnu i Hercegovinu.
Sarajevski sporazum, za razliku od petnaest prethodnih dogovora o prekidu vatre, napokon je poštivan. Bio je to nužan predah nakon poraza velikosrpske politike u Hrvatskoj koja nije uspjela postignuti svoj cilj pa se okrenula prema Bosni i Hercegovini. Zbog neuspjeha u ratu Milošević je ubrzo smijenio Kadijevića i dio vojnog vrha riješivši se tako vojnih gubitnika u pripremi za agresiju na susjednu Bosnu i Hercegovinu.
Poražena JNA zadovoljava se okupiranim područjima Hrvatske, te počinje seliti ratnu mehanizaciju u Bosnu i Hercegovinu. Zbog mnogobrojnog srpskog pučanstva, u Beogradu su smatrali da će ondje biti znatno lakše ratovati. Krajnji je cilj bilo stvaranje “Velike Srbije”, koja bi se protezala od Rumunjske i Bugarske, preko Bosne i Hercegovine do okupiranih dijelova Hrvatske.
Neposredan povod za početak rata bio je referendum u ožujku 1992. na kojemu se 99 posto glasača opredijelilo za nezavisnu Bosnu i Hercegovinu. Srbi su bojkotirali referndum, jer bi stvaranje nove države definitivno spriječilo ostvarivanje velikosrpskih ambicija. Iako su oružani sukobi u Bosni i Hercegovini počeli još 1991. napadom na hrvatsko selo Ravno, te intenzivirali okršajima u Bosanskoj i Posavini Sarajevu u veljači I ožujku 1992., opći napad na Bosnu i Hercegovinu počeo je u travanju.
Znatno nadmoćnije, postrojbe srpskih ekstremista, uz otvorenu potporu Srbije i Crne Gore, brzo su zauzele velika područja, počinivši pri tome brojne zločine. Osim ubojstava, uništavanja, pljački i protjerivanja, mnogi su Muslimani i Hrvati završili u koncentracijskim logorima, gdje su sustavno mučeni i ubijani, a jedna od specifičnosti bila su i masovna silovanja žena.
Sve ove zločine nije uspio spriječiti ni dolazak međunarodnih mirovnih snaga, a rat je završen tek nakon pobjeda Hrvatske vojske i intervencije Sjedinjenih Američkih Država potpisivanjem Daytonskog sporazuma.
Srbi su haračili sve dok ih hrvatske snage u nekoliko prethodnih velikih akcija a potom u veličanstvenoj VRO Oluja nije stjerao u srpski pašaluk. Hrvatske su ih snage do te mjere vojno potukle da su bježali glavom bez obzira, tamo odakle su i došli i izvršili srbočetničku agresiju na nevini hrvatski narod i Hrvatsku.
G.S.