Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda, 25. rujna 1991. godine, na zahtjev i poticaj tadašnje SFRJ (koja je samo nominalno postojala) i zaslugom njezina „sekretara za inostrane poslove“ Budimira Lončara prihvatilo je Rezoluciju br. 713 o uvođenju potpunog embarga na sve isporuke oružja i vojne opreme za područje cijele Jugoslavije, što je srpsko-crnogorskom agresoru i zločinačkoj JNA omogućilo nastavak agresije i još žešće udare na Hrvatsku (kasnije i BiH) koje se nisu imale čime braniti…
–(VIDEO) VIJEĆE SIGURNOSTI UN-a UZ POTPORU BUDIMIRA LONČARA UVELO EMBARGO NA NAORUŽANJE!…
Britanska povjesničarka Carol Hodge u svojoj knjiz iBritain and the Balkans (Britanija i Balkan), kao rijetko koji zapadnoeuropski intelektualac razotkrila je dvoličan odnos Zapada prema razrješenju krize u tadašnjoj SFRJ, pogotovu Velike Britanije i njezine diplomacije, budući da je ova zemlja prednjačila u zakulisnim igrama i manipulaciji kako međunarodnom zajednicom, tako i sukobljenim stranama. Ona u jednom dijelu knjige navodi kako se Budimir Lončar gorljivo zalagao za taj embargo u vrijeme kad je rat već započeo, a JNA bila opskrbljena ogromnim količinama oružja, ratnog materijala i opreme.
U svakom slučaju, britanska je tajna diplomacija u suradnji s tadašnjim SIV-om (vladom SFRJ i „saveznim sekretarijatom za inostrane poslove“ na čijem je čelu bio spomenuti Budimir Lončar) odigrala ključnu ulogu vezano za lobiranje u tadašnjoj Europskoj zajednici (EZ) i KESS-u (Konferencija o europskoj sigurnosti i suradnji) od kojih je i krenula inicijativa za uvođenje embarga, a što je na kraju prihvatilo i Vijeće sigurnosti UN-a.
Embargo je ohrabrio srpskog agresora i spriječio legitimnu obranu Slovenije, Hrvatske i BiH, te svakako doprinio eskalaciji ratnog sukoba sa svim teškim posljedicama koje su iz njega proistekle.
JNA je tada (po procjenama nekih vojnih analitičara) bila četvrta vojna sila u Europi.
Krajem 80-ih godina, prema okvirnim podacima (koji se iščitavaju iz raznih procjena i fragmentarno objavljivanih brojki kao i iz šturih izvješća službenih izvora JNA), tadašnja jugoslavenska vojska imala je pod oružjem ukupno 180.000 ljudi (što je uz mobilizaciju pričuvnog sastava vrlo brzo moglo dosegnuti preko milijun i pol vojnika), raspolagala je s oko 2.000 tenkova, 1.500 oklopnih transportera i borbenih vozila pješaštva, preko 4.000 topničkih oruđa raznih namjena i kalibara (od haubica, VBR-a i topova do minobacača), imala je nekoliko lansera za balističke rakete zemlja-zemlja (tipa FROG-7) dometa 100 kilometara, 500 borbenih zrakoplova i helikoptera, te stotinjak ratnih i pomoćnih bodova. Uz ogromne količine streljiva, tisuće tona pješačkog i protuoklopnog naoružanja, goleme zalihe nafte, hrane i ratnog materijala (što je bilo dostatno za vođenje višegodišnjeg rata), u svakom pogledu je to bila respektabilna vojna sila.
-VIDEO Budimir Lončar, čovjek koji je Hrvatskoj uveo embargo na oružje, našao se u turističkoj ponudi grada Šibenika…
Na drugoj strani, žrtve agresije (Hrvatska i BiH) bile su razoružane i prepuštene na milost i nemilost toj falangi koja je od proljeća 1991. godine djelovala kao srpska a ne jugoslavenska vojska.
Njezini do tada ortodoksni komunistički dogmati (od „saveznog sekretara za ONO“ Veljka Kadijevića, preko načelnika Generalštaba JNA Blagoja Adžića do admirala Branka Mamule do svih drugih iz vrha sustava obrane i vojske), preko noći su sklopili prešutni savez sa Slobodanom Miloševićem i (svojim „ljutim ideološkim neprijateljima“) četničko-monarhističkom strujom u Srbiji i stavili se u službu ostvarivanja velikosrpske ideje. To samo pokazuje u kojoj su mjeri bili stvarno vezani za Jugoslaviju i koliko im je bilo stalo do „bratstva-jedinstva“ i dobrobiti naroda i građana.
Hrvatska Teritorijalna obrana (koja je prema tadavažećem Ustavu SFRJ bila u funkciji obrane republike – a što je prema Zakonu o ONO predstavljalo pravo i dužnost građana svake federalne jedinice jer su republike imale status država), razoružana je između dva kruga prvih višestranačkih izbora (23. svibnja 1990. godine), kada je hrvatskom narodu i građanima oduzeto preko 200.000 cijevi različitog pješačkog naoružanja – i to onoga koje su platili vlastitim novcem (preko razrezanog poreza). Samo osam dana prije okupljanja prvog višestranačkog Sabora, tadašnja vlast (SKH-SDP na čelu s Ivicom Račanom) udovoljila je zahtjevu Generalštaba JNA i dopustila odnošenje oružja iz skladišta hrvatske TO. Ovaj protuzakoniti i protupravni postupak vrhuška JNA je opravdavala time što(prema njihovim tvrdnjama) u skladištima TO naoružanje „nije bilo propisno uskladišteno“ – iako su svi dotadašnji rezultati nadzora nadležnih vojnih tijela (a što je bilo i zapisnički konstatirano) govorili suprotno.
Da je Hrvatska imala tih 200.000 cijevi, agresor se ne bi tako lako odlučio na rat, to je sasvim izvjesno. Kad protiv razoružanog hrvatskog naroda i građana sa svom tom silom nisu uspjeli dosegnuti „zapadne granice Srbije“: Virovitica – Karlovac – Ogulin – Karlobag, može se misliti što bi tek bilo da su od početka naišli na pravi i organizirani oružani otpor.
Embargo je nesumnjivo bio zločin – kako protiv Hrvatske, tako i BiH i tu se međunarodna zajednica pokazala u pravom svijetlu.
S jedne strane je agresoru dopustila napade, razaranja i masovna ubijanja, žrtvama uskratila obranu, a s druge donosila deklaracije, rezolucije i zaključke o „nužnosti obustave rata“, pri čemu je nedvojbeno ukazivala na uzroke ratnog sukoba i definirala Srbiju, Crnu Goru i JNA kao uzročnike sukoba (od Londonske konferencije iz kolovoza 1992. godine nadalje), ali ništa konkretno nije poduzimala kako bi ih zaustavila u tom krvavom osvajačkom pohodu.
Što se Budimira Lončara tiče, on je na kraju završio umjesto u zatvoru najprije u Uredu predsjednika Stjepana Mesića, pa potom i njegovog nasljednika Ive Josipovića, čime je nagrađen za nepopravljivu štetu nanesenu građanima Hrvatske i hrvatskom narodu. Ovaj stari komunistički aparatčik (beskrupulozni oficir Rankovićeve OZN-e na zadarskom području, od 1950. godine kooptiran u diplomaciju), čak je i odlikovan Medaljom Grada Zagreba (u veljači 2019.) koju je odbio primiti nakon što se digla halabuka u javnosti.
Nasuprot stavovima onih koji ga (iz raznih razloga) opravdavaju, pa čak iznose i apsurdne tvrdnje (poput novinara Drage Hedla) kako je to što je Lončar radio bilo „u korist Hrvatske“ stoje nepobitni dokazi da je riječ o izvanserijskoj štetočini koja bi u svakoj normalnoj zemlji završila na robiji a ne u bilo čijem predsjedničkom uredu.
Kakvu je „konstruktivnu“ ulogu imao u to vrijeme u odnosu na Hrvatsku, svjedoči i to što je Hrvatska Vlada demokratskog jedinstva nedugo poslije uvođenja embarga (27. rujna 1991. godine) donijela mišljenje u kojemu otkazuje pravo Budimiru Lončaru djelovanja i nastupanja u ime Republike Hrvatske i u njemu kaže sljedeće:
„Vlada Republike Hrvatske ocjenjuje da savezni sekretar za vanjske poslove gospodin Budimir Lončar kontinuirano zastupa politiku podjednake odgovornosti za jugoslavensku krizu izjednačavajući agresore Republiku Srbiju i JA i napadnutu Republiku Hrvatsku. Takvi pristrani stavovi gospodina Lončara kulminirali su njegovim nastupom na sjednici Vijeća sigurnosti s porukama o jednakoj krivici i ‘zajedničkoj nesreći hrvatskog i srpskog naroda instrumentaliziranih na tako žalostan način od strane uzajamno isključivih političkih opcija’. Neprihvatljivo je i žalosno da stanje u Jugoslaviji i napadnutoj Hrvatskoj bolje od gospodina Lončara poznaju, razumiju i tumače diplomati stranih zemalja što je posebno došlo do izražaja u nastupu američkog državnog sekretara gospodina Jamesa Bakera na sjednici Vijeća sigurnosti UN-a. U skladu s izraženim ocjenama Vlada RH odriče pravo saveznom sekretaru vanjskih poslova gospodinu Budimiru Lončaru da djeluje i nastupa i u ime Republike Hrvatske.“
(Vidi: https://hr.wikipedia.org/wiki/Budimir_Lončar; istaknuo: Z.P.; stranica posjećena 24.9.2019.)
Slučaj Budimira Lončara samo je još jedan u nizu dokaza kako našom Hrvatskom (nažalost), još uvijek vladaju djeca komunizma kojima nije stalo do dostojanstva i digniteta zemlje, niti do povijesne istine, nacionalnog ponosa i vitalnih interesa ovoga naroda.
Ako mi danas sami nagrađujemo takve destruktivce kakav je metuzalem Budimir Lončar (koji i pored svega što nam je učinio i danas u životnoj dobi od preko 95 godina „vedri i oblači“ u hrvatskoj diplomaciji), to onda govori više o nama nego o njemu.
Quo vadis, Hrvatska?