Na današnji dan 1991. godine otkriven je masakr koji su počinili Srbi u zaseoku Gornji Marinovići, selo Bruška u blizini Benkovca, hrvatskoj javnosti nepoznat, od DORH-a neprocesuiran, a stanovnicima tog kraja poznat pod imenom “Božićni masakr Marinovića”…
Pobili su ih samo zato što su bili Hrvati.
-21. prosinca 1991. malo selo Bruška u benkovačkom zaleđu zavijeno je u crno. Tog su dana pobunjeni Srbi brutalno ubili 11 civila. Preživjeli i rodbina ogorčeni su što su žrtve zaboravljene, i što za počinjene zločine nitko nije odgovarao!
Bruška i danas boluje od tuge, jer nakon 27 godina još uvijek pravdi nisu privedeni počinitelji ubojstava desetero mještana Bruške koji su 21. prosinca 1991. ubijeni na svojim kućnim pragovima.
-UOČI BOŽIĆA UPALI U SELO I POUBIJALI CIVILE! OBJAVLJUJEMO SRPSKE DOKUMENTE I NOVA SAZNANJA O CIVILNIM RATNIM ŽRTVAMA U SELU BRUŠKA: TKO JE UBIO DESET NEVINIH CIVILA I RANIO DVOJE?
Hrvatska javnost s pravom očekuje da hrvatsko pravosuđe i DORH konačno privede pravdi počinitelje ovog strašnog pokolja.
Desetak kilometara sjeveroistočno od Benkovca nalazi se hrvatsko selo Bruška i zaseok Marinovići u kojem je prije Domovinskog rata živjelo 76 stanovnika.
Cijela Bruška je na Božić 1991. bila zavijena je u crno zbog stravičnog zločina počinjenog nad civilima od strane srpskih vojnih snaga genocidne tvorevine tzv. SAO Krajine. U krvavom piru ubijeno je 10 ljudi. Devet ih je bilo hrvatske nacionalnosti, svi prezimena Marinović, a jedan je bio Srbin – Svetozar Drča koji je tamo zatekao s pobijenim Hrvatima. Sve se dogodilo navečer iza 20 sati. Iz kuća su izvedeni i na mjestu streljani.
Na ulazu u Gornje Marinoviće stoji spomen-ploča s križem žrtvama koje su pobili pripadnici tzv. Martićeve milicije SAO Krajine. Ubijeni su Krsto (65), Draginja (61), Petar (68), Roko (61), Dušan (35), Dragan (24), Stana (65), Manda (64) i Ika (53) te Svetozar Drača (35). Teško su bili ranjeni Ante Marinović (31) i Jasna Marinović (15). Godinu kasnije ubijen je i Joso Marinović (50). U benkovačkom kraju, posvuda su spomenici smaknutima. Ubijeno je više od 230 ljudi.
“Povod ovom masakru je do kraja nejasan. Pretpostavlja se da je to bila neka vrsta osvete zbog današnjeg hrvatskog generala Nojka Marinovića, bivšeg pukovnika JNA i istaknutog zapovjednika brigade JNA u Trebinju koji je napustio JNA, prešao na hrvatsku stranu i u rujnu 1991. postao zapovjednik obrane grada Dubrovnika. On je rodom iz Bruške”, rekao je povjesničar dr.sc. Jakša Raguž sa Hrvatskog instituta za povijest u Zagrebu za 24 sata.
Ante Marinović, tada 31-godišnjak, iako pogođen s pet metaka, nekim je čudom preživio strijeljanje.
“Ranjen sam s pet metaka, pao sam na zemlju i izgubio svijest. Kada sam se osvijestio, vidio sam oca i brata mrtve kraj sebe“, ispričao jeAnte Marinović koji je bio pozvan kao svjedok na haškom suđenju bivšem vođi pobunjenih Srba u Hrvatskoj Milanu Martiću.
Tada je opisao kako je preživio pokolj, a isto stoji i u službenom izvještaju koje su zabilježile vlasti tzv. SAO Krajine odmah nakon ubojstava.
Naime, tu večer su u njegovu kuću upala “tri naoružana pripadnika milicije Krajine” s automatskim puškama u rukama dok su on, njegov brat, otac, tetak i susjed Stevo Drača kartali i pili. Rekli su: ‘Dižite se sa stola, hajde vanka’, izveli nas iz kuće, poredali pred zid i počeli pucati. Sveto i tetak Petar su počeli trčati pa su pucali na njih i ubili ih na vratima dvorišta, svjedočio je Ante Marinović.
On je pao pokošen mecima zajedno s ocem i bratom. Nakon što se osvijestio, otišao je kroz šumu do sela Klanjeva draga, udaljenog 6-7 km, gdje su ga primili rođaci koji su pozvali Hitnu pomoć. Odvezen je prvo u Benkovac, gdje su ga previli, a potom u bolnicu u Knin gdje je ostao desetak dana.
U bolnici u Kninu saznao da je u napadu na Brušku ubijeno još šest civila – Ika, Dragan, Stana, Manda, Krste i Draginja Marinović.
Vlasti tzv. SAO Krajine za masakr civila optužili – “ustaške” skupine!
Stravičan pokolj bio je nadopunjen poznatim velikosrpskim lažima. Naime, službene vlasti tzv. Republike Srpske Krajine negirale su da su ubojice pripadnici srspkih postrojbi koje su okupirale ovaj dio Hrvatske.
U službenom izvješću vlasti tzv. SAO Krajine stoji da su “krivično djelo počinili pripadnici ustaške diverzantsko-terorističke grupe iz razloga što su mještani Bruške svojim ponašanjem iskazali lojalnost prema vlastima SAO Krajine”.
Tako su lokalne srpske vlasti još jednom lažima uvjerili tamošnje Srbe s okupiranih područja da iza zločina Srba, zapravo stoje – Hrvati.
Nije to prva i jedina laž kojoj su Srbi opravdali svoje zločine u ovom dijelu Dalmacije. Podjsetimo se zaboravljenog slučaja Mlinar iz Benkovca. Naime, dana 18. svibnja 1990. odmah nakon završetka prvih višestranačkih izbora, došlo je do pobune Srba zbog navodnog napada nožem na predsjednika benkovačkog mjesnog odbora Srpske demokratske stranke Miroslava Mlinara.
Taj napad su sami srpski militanti inscenirali i optužili za njega “ustaše”. Politički vođe hrvatskih Srba donijeli su zbog toga odluku o prekidanju svih veza s Hrvatskim saborom i hrvatskim strankama. Osim ovoga, nezadovoljni su hrvatski Srbi, uz očitu pomoć službenog Beograda, potaknuli niz sličnih incidenata, koji su konačno doveli do otvorenoga ratnog sukoba.
Zanimljivo je da ovaj “srpski mučenik” Miroslav Mlinar, kako su ga Srbi nazivali nakon lažiranog, huškačkog i insceniranog napada u Benkovcu, bio sudionik masakra u Škabrnji.
U Benkovcu je u ožujku 1990. godine bio i pokušan atentat i ubojstvo dr. Franje Tuđmana za vrijeme predizbornog skupa, te su okupljeni Hrvati bili napadnuti bocama, kamenjem i drugim predmetima.
Sve te laži i napadi bili su uvod u rat na ovom području, a slučaj ubojstva desetero civila u Marinovićima samo je jedan od brojnih masakara Hrvata u Dalmaciji u trokutu Benkovac-Obrovac-Knin i šire.
Hrvatska je javnost nedovojlno upoznata s kalvarijom Hrvata ovog dijela Hrvatske koji je bio pod okupacijom tzv. krajiških vlasti praktički od izbora 1990. i bio središte pobune protiv hrvatske države.
Marija Čačić iz Bruške sjeća se četnika: Molila sam da me ne ubiju, rekli su mi, mi ne ubijamo – mi koljemo
T.H.