Godinu i desetak dana prije no što je na Plitvicama od neprijateljske ruke smrtno nastradao Josip Jović, redarstvenik kojeg povijest pamti kao prvu žrtvu Domovinskog rata, u Benkovcu je pokušan atentat na dr. Franju Tuđmana.
Dogodilo se to 18. ožujka 1990. godine, na današnji dan prije točno 28 godina. Incident se zbio tijekom govora dr. Tuđmana na osnivačkom skupu HDZ-a ispred gradskog hotela „Asseria“. Okolna mjesta – Vukšić, Nadin, Lišane Ostrovičke – već su utemeljile svoje ogranke ove stranke, čiji su članovi i simpatizeri osiguravali skup, svjesni mogućnosti provokacije lokalne srpske manjine zbog nadirućeg i sve glasnijeg velikosrpskog ekstremizma.
„Bio sam u osiguranju skupa i vidio sam s moje desne strane skupinu četničkih provokatora s visoko podignutom slikom Slobodana Miloševića. Čim je dr. Franjo Tuđman započeo o programu HDZ-a i o samostalnoj Hrvatskoj, nastao je pravi pakao. Gađali su nas pivskim bocama, kamenjem, komadima drva, jajima, a i psovki je bilo takvih kakve nisam u stanju ponoviti. Tada je netko viknuo: “Bomba!”. Odjednom se jedan stariji čovjek pojavio s moje lijeve strane. Došao je i do same pozornice, a dr. Tuđman je i dalje govorio. Kasnije sam doznao da se zove Boško Čubrilović, a vidio sam kako iz desnog džepa vadi pištolj i tada je nastala još veća zbrka. Prvo sam instinktivno čučnuo na pod, no u času kad je taj stari prolazio kraj mene, digao sam se i skočio na njega, oborio ga na pod i zabio mu koljeno u leđa. Prilikom pada uhvatio sam ga za desnu ruku u kojoj je držao pištolj, i to tako čvrsto da sam mu ga jedva uspio istrgnuti iz ruke. Došao sam do Tuđmana kojeg su povukli do hola hotela i dao pištolj govoreći: : “Predsjedniče, evo tog pištolja”. Predsjednik je na to rekao: “Drži pištolj sine… slikajte ovo”. Svi su gledali i jasno utvrdili da nije riječ o plinskom pištolju, nakon čega je Petar Šale izašao na pozornicu i pred okupljenima, visoko u ruci držeći pištolj uzviknuo: “Evo tog pištolja kojim je trebao biti ubijen dr. Franjo Tuđman”. Tada se konačno pojavila i milicija koja je do tada bila samo pasivni promatrač, i njih desetak ulazi u hotel ne tražeći one koji su izazivali nered, već mene. Jedan milicajac me je ispitivao, a drugi je to zapisivao, dok su ostali stajali po strani. Na kraju su mi rekli da se ne udaljujem i onda gotovo jedan preko drugoga izjurili van”, posvjedočio je Željko Kučić, tjelesni čuvar koji je sačuvao život čovjeka koji će postati prvi predsjednik samostalne Republike Hrvatske.
U dramatičnim trenucima koji su uslijedili, benkovački Srbin Boško Čubrilović došao je do same pozornice na kojoj je Tuđman i dalje govorio. Čubrilović je posegnuo za pištoljem kojeg je sakrio u desnom džepu. Kučić je najprije instinktivno čučnuo na pod, no u pravom trenutku, kad je napadač prolazio kraj njega, podigao se, oborio ga na pod i zabio mu koljeno u leđa. Dok je padao, iz njegove desne ruke jedva je uspio istrgnuti pištolj. Dok se svjedoci s lica mjesta zaklinju kako je pištolj bio pravi, a ne plinski, tadašnja “milicija” službeno je zaključila da je riječ o običnom “plašljivcu”. Pištolj je nestao tijekom istražnog postupka, a Boško Čubrilović pušten je bez ikakvih sankcija. Vijest o ovom pokušaju atentata na dr. Franju Tuđmana brzo se proširila kako Hrvatskom, tako i među Hrvatima izvan domovine. Nedugo kasnije, Tuđman je postao hrvatski predsjednik te uz predanost i žrtvu hrabrih branitelja uspio izbaviti Hrvatsku iz agresorskih ralja.
Postoji video zapis ovog događaja (u prilogu) koji se u novijoj hrvatskoj povijesti banalizira, a na samu godišnjicu rijetko kad i u bilo kakvom kontekstu spominje. Snimio ga je Robert Knežević, a na svoj You Tube kanal otprilike s navedenim opisom učitao fra Drago Ljevar: