Baš je nekako nevidljivo prošla vijest da je pred osječkim sudom započelo suđenje u odsutnosti generalu Aleksandru Vasiljeviću, posljednjem šefu Uprave bezbednosti JNA, kolokvijalno KOS-a…
Kao da je DORH-u neugodno što je tako iznenada izvukao iz ladice šest-sedam godina staru optužnicu protiv šefa vojne obavještajne službe agresorske vojske u Domovinskom ratu. I kao da je Aca Vasiljević bio neki nebitan lik piše Višnja Starešina – Slobodna Dalmacija.
U Hrvatskoj je javnosti Aleksandar Aca Vasiljević do pred koju godinu bio gotovo nespominjan lik. No zapadni obavještajni analitičari već se petnaestak-dvadesetak godina bave i dive njegovim profesionalnim vještinama, analitici, a i rezultatima.
Primjerice, nizozemski obavještajni analitičar Cees Wiebes u knjizi “Intelligence and War in Bosnia” (Obavještajne službe i rat u Bosni) s respektom opisuje kako je Vasiljević unaprijed predvidio raspad Jugoslavije i upravljao njime premreživši KOS-ovim ljudima sve obavještajne službe novih država.
Bivši KOS-ovi oficiri i agenti Mustafa Čandić, Slobodan Lazarević i drugi tumačili su kao svjedoci haaškog tužiteljstva Vasiljevićevu tehniku upravljana procesima: kako je još prije rata počeo ugrađivati svoje ljude u institucije svih republika, od politike i obavještajnih službi, preko pravosuđa, medija i akademske zajednice do financijskog sektora i gospodarstva.
Cilj je bio stvoriti financijski samoodrživu mrežu, bez čvrste institucionalne strukture, koja će upravljati Jugoslavijom nakon Jugoslavije.
Glavna meta
Kad sam istraživala upravljanje haaškim procesima za svoju knjigu “Hrvati pod KOS-ovim krilom”, iza svake manipulacije koja štiti vodstvo JNA, krnje Jugoslavije i Srbije od odgovornosti za zločine, provirili bi general Vasiljević i njegova mreža.
Nije bilo jednostavno s pozicije imenovanog suoptuženika na optužnici protiv Slobodana Miloševića postati jedan od privilegiranih suradnika haaškog tužiteljstva i iz te pozicije ostvariti upravljanje njegovim postupcima, kao što je to pošlo za rukom Aci Vasiljeviću.
Prema svjedočenjima, upravo je Hrvatska bila jedna od glavnih meta KOS-ova djelovanja, s tristotinjak kontraobavještajnih grupa (KOG-ova) usađenih u sve sfere države i društva. I dok se u BiH ili Srbiji već petnaestak godina javno mnogo govori i piše o ulozi Ace Vasiljevića i njegove mreže, pripisujući mu katkad i supermenske osobine, u Hrvatskoj vlada šutnja.
A upravo na zločinima u Hrvatskoj može se najjednostavnije dokazati odgovornost vrha JNA, krnjeg jugoslavenskog Predsjedništva i Srbije za najteže ratne zločine (likvidacije ratnih zarobljenika, likvidacije kao sredstvo etničkog čišćenja i torture i likvidacije u zatočeničkim logorima), kao i presudna uloga KOS-a u planiranju, organizaciji i provedbi tih zločina.
Upravo je Vasiljević osnovao logore svojim “naređenjem” iz rujna 1991., KOS-ova je mreža bila odgovorna za sigurnost zatočenika u njima, Vasiljević s cijelim vrhom KOS-a je bio u Vukovaru u noći kada se obavljala trijaža ratnih zarobljenika i civila, kada su razvrstavani: za likvidaciju, za logore, za puštanje na slobodu. I upravo je zahvaljujući njihovim upravljanjem beogradskim i haaškim suđenjima za ratne zločine ispalo da su vrhu KOS-a u to vrijeme zapovijedali pijani četnici-početnici i lokalni skladištari, a ne obrnuto.
Proširenje optužnice
Zato valja pozdraviti odluku glavnog državnog odvjetnika Dražena Jelenića da napokon aktivira prašnjavu optužnicu iz ladice i pokrene suđenje u odsutnosti. Ali to je tek početak moguće terapije za institucije.
Suđenja u odsutnosti organiziraju se prije svega zbog spoznaje i zbog javnosti. Tiho suđenje u sjeni ne vodi tome cilju.
Uz to, važno je pokazati cjelovit slučaj. A to je moguće samo ako se optužnica protiv Vasiljevića za zločine u srpskim logorima proširi na Ovčaru i druge organizirane likvidacije, kao i na operacije etničkog čišćenja… Za potpuniju sliku, dva dragocjena sudionika i potencijalna svjedoka operacija se trenutačno nalaze u hrvatskim pritvorima, bivši KOS-ovci: pukovnik Dane Lukajić (u Zagrebu, ako ga u međuvremenu nisu potiho pustili, i general Borislav Đukić u Splitu).
Smogne li profesionalne hrabrosti za proširenje optužnice i povezivanje slučajeva, Dražen Jelenić bi mogao mnogo pridonijeti i spoznaji o hrvatskim institucijama, što je prvi korak u terapiji. Kroz te bismo postupke, naime mogli dobiti i odgovore na pitanja o dosadašnjoj šutnji i brojnim “previdima”.
Zašto je KOS izbačen iz podneska za hrvatsku tužbu za genocid, a njegova uloga ostala neobrađena? Zašto je Hrvatska prepustila sve istrage za zločin na Ovčari Beogradu i odrekla se nadležnosti za zločine u srpskim logorima?
Zašto je stavila optužnicu protiv Vasiljevića u ladicu, umjesto da je s presudom na suđenju u odsutnosti poduprla tužbu za genocid?
Zapravo, moglo bi se vidjeti u kojoj je mjeri Hrvatska i danas – čika Acina država. Zarobljenica njegovih dosjea, koji su mnogo širi, mnogo elitniji i financijski unosniji od prljavih ubojica ispred jame.