Gledajući ovih dana s kojim žarom u Hrvatskoj radi komesarijat mišljenja i pjesme prisjetila sam se jednog gotovo davnog prizora. Mjesto događaja: Palača naroda u Ženevi. Vrijeme događaja: prva polovica 1997. Povod: prvi put nakon suspenzije UN-ovih sankcija Srbiji, i njezina udaljavanja iz međunarodnih organizacija, na neki skup je stiglo neko izaslanstvo iz Srbije. Dotad smo imali prigodu susretati samo one koji su na ovaj (politički i diplomatski) ili na onaj (novinarski, lobistički) način bili uključeni u mirovne pregovore i samim time činili privilegirani tim oko Slobodana Miloševića i koji su i u vrijeme sankcija i međunarodne izolacije Srbije ipak stalno imali kontakt sa Svijetom. Zato je s posebnom znatiželjom skupina nas dopisnika pri UN-u išla vidjeti kako izgleda to izaslanstvo iz Srbije, iz visoke razine državne uprave, nakon pet godina sankcija, piše Višnja Starešina u Slobodnoj Dalmaciji čiju kolumnu djelomice prenosimo.
Stigle su četiri gospođe, govorile su nešto, kako Srbija poštuje sva prava, kao što su svi ondje za sebe govorili… Ali po nečem su se razlikovale od sviju ostalih. Nisam odmah znala po čemu, ali bile su drukčije…
Sve četiri gospođe stigle su u bijelim poliesterskim košuljama s ogromnim mašnama, nezgrapnim tamnim sakoima, jednakim natapiranim frizurama i potpuno istom plavom bojom kose. U UN-u je i tada zbilja carevala(i) odjevna različitost: od upadljivih šminkerica, preko sivog prosjeka do totalno otkačenih likova, od saudijskog hidžaba do indijskog sarija… Ali svi su oni u svojoj različitosti bili u tom, tekućem vremenu. Ovovremeni. Četiri gospođe iz Srbije kao da su dolazile iz druge epohe, iz nekog drugog svijeta, koji je u jednom trenutku zastao na velikim belim mašnama, natapiranim kosama i onoj spaljeno-plavoj boji iz kućne radinosti. Iako se vidjelo da su uložile velik trud u svoj „look“.
Na pamet mi tada nije padalo da bi netko, dvadesetak godina kasnije, taj fenomen zaustavljanja vremena u prošlosti, mogao ponoviti. Mislim na hrvatske komesare duha. Velika anakrona bela mašna ugrožava danas hrvatski vrat. Stari hrvatski komesarijat ispravnog mišljenja i podobnog pjevanja nastoji nam svezati veliku belu mašnu namećući kao društveno presudnu temu pitanja: što se smije misliti i što je dopušteno pjevati. Mogu li „Čavoglave“ samo u kupaonici ili smiju i uz otvoren prozor, ako ne čuje milicija? Je li onih dvadesetak, pedesetak ili osamdesetak tisuća mladih koji, puni pozitivne vibre, dolaze slušati Thompsona duboko zaraženo ustaškim virusom, dok su oni koji idu na Škoru manje ustaše, a oni koji idu na Bajagu gotovo da i nisu ustaše? Ili, nastoje kao prioritetnu temu nametnuti: što je Aleksandar Vučić rekao o Oluji? Što će mu odgovoriti Plenković? A što zaključiti Pupovac? Kao da još uvijek živimo u režimu belih mašni i natapiranih frizura, pa nam ispravno mišljenje dolazi iz središta Partije, s druge strane Dunava.
Nije Vučić krenuo po Baranju i Podunavlje oružjem iz Bačke Palanke. Plenković mu ih servira kroz sanaciju Agrokora. Dok se u prvi plan guraju pjesme i pozdravi, iza scene se događa završna podjela plijena, tako nalik onoj uoči prvih višestranačkih izbora, koja Hrvatsku ponovo usmjerava prema istoku. Kada koncert završi, a komesari duha se povuku na odmor u svoje, mahom tuđe stanove, ta nova generacija koja ih tek pjesmom ignorira kao relikt prošlosti, mogla bi se naći na pustoj ledini. Zato nije dovoljna samo sloboda pjesme. Slobodni izbori su presudno važni, zaključuje Višnja Starešina u Slobodnoj Dalmaciji
* Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta Uredništva Braniteljskog portala *