Čula sam posljednjih dana mnogo iznenađenja niskim profilom, gotovo nevidljivošću suđenja generalu Aleksandru Vasiljeviću za ratne zločine nad hrvatskim ratnim zarobljenicima u logorima u Srbiji, pred osječkim sudom. Jer, osim prvih najava, suđenje je medijski potpuno zanemareno…
Kao da je Osijek na medijskom kraju Hrvatske i svijeta. A bio je tako blizu kada se, primjerice, raspravljalo jesu li Luka Modrić i Dejan Lovren počinili krivokletstvo pred časnim hrvatskim sudom. Što su prema takvom „zločinu” sitni grijesi koje je u sklopu ratnih operacija JNA, od Vukovara i šireg Podunavlja, preko Banovine i Like, do Škabrnje i šire Zagore, nad hrvatskim ratnim zarobljenicima i civilima osmislio, isplanirao, organizirao i nadgledao šef njezine kontraobavještajne službe, KOS-a? Nešto beznačajno i nezanimljivo. Sukladno tome suđenje je, koliko čujem, organizirano u maloj sudnici, da ne kažem sudničici osječkog suda. Praktički bez javnosti. Da se ne bi dao prevelik značaj šefu kontraobavještajne službe vojske koja je 1991. izmasakrirala gotovo trećinu Hrvatske.
Onim bivšim logorašima, koji su već svjedočili je, koliko čujem, u sjećanju najviše ostalo pitanje: jesu li vidjeli generala Vasiljevića u logorima u Stajićevu, Begejcima, Nišu?
Jer ako se šef kontraobavještajne službe JNA nije izravno šetao po logorima i zlostavljao logoraše, onda valjda nije kriv. A sve da je i šetao, tko bi ga prepoznao? Tko bi ga i danas prepoznao da u civilu ušeta, primjerice, u hrvatsku sabornicu? Mogao bi se bez problema integrirati u vladajuću koaliciju kao novi član Bandićeva kluba iz kvote umirovljenika, koji obožava politiku Plenkovićeve vlade, koji će bezrezervno podržavati hrvatsku stabilnost i boriti se protiv populizma. I, ovo je sad sasvim ozbiljno – Sabor bi njegovim sudjelovanjem svakako dobio na ozbiljnosti.
Koliko sam dosad vidjela u tom nevidljivom suđenju u odsutnosti nema pravnog zastupnika žrtava, koji bi bio barem neki osigurač da institucije neće odvesti suđenje u pravcu groteske. Uz to, čim je postupak započet, odmah su se razbudili hrvatski pravni stručnjaci, problematizirajući uopće svrhu ovog postupka u odsutnosti.
Pa koja bi uistinu mogla biti svrha suđenja u odsutnosti šefu kontraobavještajne službe agresorske vojske, preko kojeg se može rasvijetliti i presudom potvrditi uloga JNA u ratnim zločinima u Hrvatskoj počinjenim u sklopu projekta velike Srbije, kao i uloga iste službe u infiltraciji svojih agenata i suradnika u sve segmente hrvatskog društva i države u kojima djeluju do današnjih dana?
Pred Haaškim sudom se govorilo o tristotinjak infiltriranih i financijski održivih kontraobavještajnih grupa (KOG-ova), koje je u Hrvatskoj za sobom ostavio general Vasiljević. Pred munchenskim je sudom to spominjano kao nešto općepoznato. Pred hrvatskim sudovima – ni spomena.
Priznajem, mene ne iznenađuje ta „nevidljivost” suđenja generalu Vasiljeviću. Zato jer je to kontinuitet djelovanja hrvatskih institucija prema kaznenoj odgovornosti vrha JNA, osobito prema KOS-u i njegovu šefu. Tako je ova sveprisutna „ptica” još na prijelazu stoljeća netragom nestala iz prvog podneska hrvatske tužbe za genocid protiv Srbije pred Međunarodnim sudom pravde.
Za nju se nije našlo mjesta u opsežnom memorijalu te tužbe, preko 2000 stranica, iako je jedina prava poveznica genocidnih djela sa Srbijom i velikosrpskim projektom.
Za „pticu” se sve do posljednjih godina nije našlo mjesta u istragama hrvatskog DORH-a, a sami su se pobrinuli da naknadno ispadnu i iz optužnica Haaškog suda. Kada je na pritisak nevladinih udruga (nije Documenta) DORH ipak bio prinuđen pokrenuti istragu protiv Vasiljevića za zločine u srpskim logorima, odmah ju je i znalački ubio. Poslao ju je beogradskom tužiteljstvu za ratne zločine, koje nije našlo elemenata za optužnicu.
No tada hrvatski DORH nije pokrenuo postupak u odsutnosti, kako bi Hrvatska imala najznačajniju presudu vlastitog suda za argumentaciju tužbe za genocid – već je spis stavio u ladicu. Bili su zapravo prinuđeni izvući spis iz ladice nedavno, pod pritiskom vukovarskog pokreta za utvrđivanje istinske odgovornosti za zločine počinjene nakon pada Vukovara, uključujući i zločin na Ovčari, za koje zapovjedna odgovornost vodi izravno do vrha KOS-a i generala Vasiljevića.
I zanimljivo, „izvori upućeni u slučaj” već sada pomalo šire priče kako u osječkom procesu zapravo nema dokaza o Vasiljevićevoj krivnji. Iako se nikada neće fizički naći pred hrvatskim sudom, slučaj Vasiljević je za sudbeno rasvjetljavanje naravi agresije na Hrvatsku isto što je slučajPerković – Mustač za rasvjetljavanje naravi jugoslavenskog komunističkog sustava. Zato je u Hrvatskoj tako nevidljiv.
Zato se iz Beograda čini sve da bi se suđenje pretvorilo u – ništa. Zato se u Beogradu podižu kaznene prijave protiv generala Krstičevića. Zato Pupovac zaoštrava retoriku prema Penavi. Zato će biti još sličnih poteza. A i hrvatske su institucije zainteresirane za takav ishod. Jer general Vasiljević ima mnogo dosjea.
Zamislite scenu: čika Aca sa svojim mikrofilmovima šeta hrvatskim institucijama, tražeći suradnike. Kakav bi to tek bio predložak za film: Koja je ovo država?Višnja Starešina / Slobodna Dalmacija