Prije samo godinu i pol Andrej Plenković imao je sve uvjete i svu političku potporu da povede 
Hrvatsku u novu fazu demokratske tranzicije: da pravno uredi državu, da oživi gospodarstvo koristeći mogućnosti koje pruža članstvo u EU-u, da je učini energetski značajnim europskim čvorištem ubrzanom realizacijom LNG terminala i da učvrsti strateško partnerstvo sa SAD-om u novim geopolitičkim okolnostima. I napokon, da omogući istinsko, na činjenicama zasnovano, suočavanje s prethodnim totalitarnim sustavima (režimi pronacističke NDH i komunističke Jugoslavije), kao preduvjet društvene pomirbe zasnovane na rasvjetljavanju i prihvaćanju činjenica.
Andrej Plenković, sa svojim obiteljskim podrijetlom iz komunističkog miljea, s europskom demokratskom edukacijom, pa čak i posebnim angažmanom u suočavanju s totalitarnim režimima u okvirima Europskog parlamenta, činio se kao netko tko bi napokon uistinu mogao napraviti povijesnu sintezu hrvatskog društva. Ako ni zbog čega drugog, a ono zbog sebe. Jer započne li ostvarivati ove uvjete hrvatske demokratske tranzicije, smiješila su mu se barem dva mandata i, političaru ne manje važne, zasluge za ostvarenje ove povijesne misije.
Povijesni prag
Danas, Andrej Plenković u Hrvatskoj više nema političku budućnost. Izgubio ju je brzo i iznenadno, u trenutku kada 
je samovoljno, političkim nasiljem prema neistomišljenicima, prenapregnutim i bezobzirnim političkim spinovima, izjavama kakvih se ne bi postidjeli nekadašnji partijski komesari, punim prezira prema onima koji su ga izabrali, krenuo u jurišnu ratifikaciju Istanbulske konvencije.
Ali Plenković kao predsjednik Vlade i HDZ-a još uvijek može ostaviti značajan trag u Hrvatskoj. Jer Hrvatska se nalazi pred vratima još jednog povijesnog praga: nakon što je prije četvrt stoljeća iskoristila povijesnu priliku stvaranja države, tako danas, upravo zbog globalnog sukoba koji nas okružuje, ima povijesnu priliku izlaska iz mreže komunističkog naslijeđa, napokon ostvariti slobodu i trajno se vratiti tamo gdje pripada, tradicionalnim vrijednostima zapadnog civilizacijskog kruga. To ne može učiniti s Andrejem Plenkovićem. Jer, 
umjesto nove faze demokratske tranzicije Hrvatske, on 
provodi strukturiranu i sveobuhvatnu svjetonazorsku i političku revoluciju. Za razliku od projekta LNG-a, u kojem je iznimno neodlučan, u ideološko svjetonazorskoj revoluciji pokazao se vrlo odlučnim.
Kao europski zastupnik, Plenković se bavio i europskim povijesnim sjećanjem, suočavanjem s posljedicama totalitarnih režima. Europski zastupnik Plenković dobro zna da je preduvjet europskog suočavanja s totalitarnom prošlošću: otvaranje i sustavno istraživanje arhiva iz razdoblja totalitarnih režima, slušanje žrtava, pokretanje sudskih procesa gdje je to moguće, istraživanje masovnih grobnica. Premijer Plenković čini suprotno. Njegova vlada s osloncem na HNS i SDSS ponovno je praktički zatvorila nakratko otvorene arhive, pod krinkom zaštite osobnih podataka. Eurozastupnik Plenković zna da u statutu najpoznatije europske mreže za suočavanje s totalitarnim sustavima, Europske platforme za sjećanje i savjest, postoji aneks kojim se sve članice mreže obvezuju da njihovi članovi niti osobe s kojima poslovno surađuju nisu nikad surađivale s tajnim službama totalitarnih režima. Otkrije li se da su lagali o svojoj prošlosti, bivaju suspendirani.
Amnestirali petokraku
Premijer Plenković je imenovanjem Vijeća za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima, umjesto 
kriterija neovisnosti o totalitarnim režimima, primijenio SDP-ovu partijsku matricu sučeljavanja “ustaša” i “partizana”, na marginalnim pitanjima simbola, generirajući nove sukobe. Nije izvjesno bi li to povjerenstvo imalo kvorum da se primijenio spomenuti aneks o suradnji s tajnim službama totalitarnih režima. Ali izvjesno je da im je osnovna zadaća bila amnestirati petokraku od totalitarnog karaktera. U čemu bi i uspjeli da nije bilo presudnog otpora rektora Hrvatskog katoličkog sveučilišta dr. Željka Tanjića.
Potom je uslijedila Plenkovićeva istanbulska ofenziva. Istim, partijskim metodama eliminacije nepoćudnih da bi se otvorio prostor za podobnike, priprema i obrazovnu reformu s još ozbiljnijim posljedicama na društveni razvoj novih generacija. Premijer Plenković već je istanbulskom ofenzivom zapravo politički uveo HDZ u lijevi blok, u neku vrstu bivšeg Socijalističkog saveza radnog naroda Jugoslavije, koji je napravila Partija kako bi se osiguralo dovoljno fotelja za sve drugove. Hrvatska politička scena danas je – Socijalistički savez partijskih nasljednika i pridruženih im interesnih ovisnika. Ali nitko kao Plenković to nije uspio učiniti tako bjelodanim. I to je njegova velika zasluga. Druga je ta što je probudio volju za građanskim i političkim angažmanom. Jelačić trg i splitska Riva donose novu energiju s kojom se mogu napraviti promjene.
Plenković je stavio i HDZ pred zid odluke – da pokažu tko je tko. Zato bi se njegova istanbulska ofenziva na kraju mogla pretvoriti u okidač promjena. Istina, promjene uvijek nose rizik. Pa i rizik kaosa. Ali status quo u današnjoj poziciji jamči politički trulež, društveno beznađe. I državno odumiranje.
Višnja Starešina/Slobodna Dalmacija