Neka ovotjedni posjet hrvatskog premijera Plenkovića njemačkoj kancelarki Merkel bude povod za jedno malo propitivanje sukladnosti interesa dviju država i dvoje šefova vlada. Znamo već odavno da Andrej gleda u Angeli svoju zaštitnicu i promotoricu svojih ambicija u Europskoj komisiji, piše Višnja Starešina u kolumni za slobodnudalmaciju..
Kako izvještavaju „visoki izvori“, Plenković puca na sadašnju poziciju Federice Mogherini, na mjesto povjerenika za vanjsku i sigurnosnu politiku. Legitiman cilj. A i ne zna Plenković o vanjskoj politici manje od Federice Mogherini. Mogao bi biti dostojna zamjena: vidljiv, letjeti s destinacije na destinaciju praveći se da čini nešto važno i da EU ima zajedničku vanjsku politiku. Ali gdje su hrvatski interesi u tim kombinacijama? Koliko su sukladni njemačkima? Koliko je Hrvatska oštećena ako njezin predsjednik vlade bespogovorno slijedi političku koncepciju velike Mutti?
Mutti, nasuprot cijelom EU mainstreamu, a na užas baltičkih država i Poljske, inzistira na izgradnji plinovoda Sjeverni tok 2 kojim dovodi Europu u ovisnost o ruskom plinskom monopolu, a budi i neugodna europska sjećanja na povijesna njemačko – ruska savezništva. Dakako da Andrej nije taj koji bi mogao zaustaviti veliku Mutti u njezinu strateškom projektu. Ali je mogao nadoknaditi pod Milanovićem izgubljeno vrijeme u realizaciji alternativnih izvora plina izgradnjom LNG terminala na Krku i staviti Hrvatsku kao značajno čvorište na energetsku kartu Europe. Ne samo da to nije učinio, već je nastavio tihu opstrukciju.
Mutti predano zagovara čvršću europsku integraciju, svojevrsnu europsku naddržavu preko koje bi Njemačka upravljala Europom. U Hrvatskoj nikada nije povedena ozbiljna rasprava o tome kakva rekonstrukcija EU-a je najsukladnija hrvatskim interesima. Andrej između redaka, a u posljednje vrijeme i sve izravnije, zagovara istu koncepciju kakvu i Merkel. Iako bi svaka razumna rasprava pokazala da Hrvatska ima mnogo više zajedničkih interesa s državama Višegradske skupine, nego sa zemljama Beneluxa.
A svaka bi realna politička projekcija pokazala da federalizacija EU-a vodi Hrvatsku prije prema Beogradu, nego prema Bruxellesu. Ali Andrej pokazuje briselsku nadmenost i oholost prema državama srednje Europe i njihovoj suverenističkoj koncepciji Europe država. Iako ta koncepcija ima sve više pristalica i među biračima u zapadnoj Europi. Pa i unutar europskih pučana, kojima pripadaju i Andrej i Angela iniciraju se ozbiljne rasprave o novoj koncepciji EU-a, sa snažnom ekonomskom i sigurnosnom integracijom, ali i prostorom za nacionalni identitet država. Da se ne bi izgubio kontakt sa stvarnošću i bitka i s vremenom.
Angela s pravom doživljava proameričku inicijativu Triju mora kao protivnu njemačkoj ambiciji da postane gospodarica Europe. Ali zašto Andrej također? Iako bi svaka razumna rasprava pokazala da je upravo inicijativa Triju mora za Hrvatsku najprimjeniji okvir za ostvarenje vlastitih interesa unutar EU-a. Andrej neće otvoreno reći – ne. Ali Hrvatske nema u projektima unutar te inicijative, koju je formalno pokrenula hrvatska predsjednica Kolinda Grabar- Kitarović.
U svim hrvatskim spornim pitanjima sa susjedima, Angela je na suprotnoj strani. U sporu oko Piranskog zaljeva je otpočetka bila na slovenskoj strani, iako je u posljednje vrijeme navodno smekšala stav. Kada je riječ o hrvatskim uvjetima za srpske pristupne pregovore, Angela je bila uz Aleksandra, jer joj je Putin važniji od Andreja. Kada je riječ o politici prema BiH, Angela je uz Bakira i njegovu koncepciju „građanske države“. Jer joj je Erdogan važniji od Andreja.
Angela i Donald Trump se otvoreno ne vole. S obostranim razlozima. O natjecanju je riječ. Ali kada Trump u razgovore o srpsko – albanskom sporazumu o Kosovu uvede mogućnost dogovorne promjene granica, Angela kaže „da“. Jer zna da ona ne može riješiti taj spor. A da će to Trump i Putin možda moći. Ali tu će onda Andrej istupiti odlučno protiv. Bez razloga. Kao onaj štreber koji ponavlja naučene formule iz prve lekcije, previdjevši da su ostali u međuvremenu već stigli do dvadesete.
Kada bi Hrvatska imala jasnu i osmišljenu vanjskopolitičku koncepciju, kao što je nema, zapravo bi se vidjelo da je aktualna njemačka politika u svojim ključnim točkama suprotna ili barem nesukladna hrvatskim državnim interesima. I da Hrvatska nužno mora tražiti druge strateške partnere kako bi te interese približila, ili barem neutralizirala suprotnosti, a ne ponavljati „Ja Mutti“ „Jawohl Mutti“.
Uz različite državne interese Angela i Andrej dijele i jednu veliku sličnost. Oboje su izgubili kontakt s vremenom i sa stvarnošću, sa svojim biračima i strankama na čijem su čelu. I izgleda da oboje istinski vjeruju u svoju prosvjetiteljsku misiju da neosvještene populiste uvedu u EU po svojoj mjeri, uvjereni da se tako postiže stabilnost. A upravo su takvim birokratiziranim pristupom politici obezglavili političku scenu, ona u Njemačkoj, on u Hrvatskoj, a ako uskoro ne odu otvorit će vrata istinskom populizmu i radikalizmu. Ona u Njemačkoj, on u Hrvatskoj. No u tome se ipak razlikuju.
Angela to radi za svoju viziju velike Njemačke. Andrej to radi za svoju viziju Velikog Andreja.
G.S.