Gledajući sinoć tu bitku naših reprezentativaca, njihovu iznemoglost, ozljede, bolesti, neodustajanje od cilja, nepovlačenja iz igre do kraja, oduševljenje naroda u Domovini, BiH i iseljenoj Hrvatskoj, čovjek ne može, a ne sjetiti se sličnih situacija kada smo ostvarivali dugo snivane sne o samostalnosti Hrvatske države i pisali povijest kao što danas rade naši Vatreni. Dugo vremena nakon Domovinskog rata Hrvatska nije, kao ovih dana, živjela sa nadom u pobjedu i s ovolikim oduševljenjem i vjerom pratila put svoje reprezentacije prema uspjehu, za kojeg su zlobnici trvdili da nije moguć, te na neprikladne načine pisali i rugali se onima koji su tvrdili da mi to ipak možemo.
Nekima su smetali crni dresovi jer su ih, eto, podsjećali na ustašku odore, nekima držanje ruke na srcu za vrijeme izvođenja himne, neki kao da ne pripadaju ovom narodu nisu rekli ni riječi pohvale momcima koji nam vraćaju vjeru i samopouzdanje u moć naroda da vodi uspješnu bitku svakodnevnice. Nekima je zasmetao nacionalni naboj svakodnevno izražen kroz navijanje, razgovor, razmjenu mišljenja na portalima i drugim medijima, te domoljubnih pjesama na radio valovima pogrdno ga nazivajući nacionalizmom. Iako se nismo ponašali ništa drugačije od ostalih naroda koji su bodrili svoje nacionalne vrste, upregnuvši i medije do neslućenih razina omalovažavanja protivnika, ipak je našim tzv. “anacionalnim moralistima” smetala i sama hrvatska želja za pobjedom kao da na nju nemamo pravo i nemamo joj se pravo radovati.
Očito im je smetao i tračak nade koju je narod u ovim trenucima iskazao bodreći i vjerujući u svoju reprezentaciju. Smetala im je i Predsjednica Republike nazivajući je po portalima i komentarima na društvenim mrežama pogrdnim imenima zbog potpore koju je dala igračima, shvaćajući koliko nam je u ovom trenutku bitno jedinstvo i vjera. Komentirale su se i pjesme izvođene u svlačionici nakon pobjede proglašavajući ih neprikladnim kao da oni određuju što je u srcima igrača i naroda, te koje bi se pjesme trebale pjevati. Sve im je smetalo što je imalo prizvuk želje za pobjedom, ali ostali su u manjini i nisu mogli utjecati na bilo velike većine hrvatskog naroda, koji je želio pobjede i to ostvario. Usprkos njihovim željama za našim debaklom, kako bi pokazali da nismo za ništa spremni, da smo beznačajni i nebitni, jedna mala zemlja od samo 4 milijuna stanovnika, uspjela je ući u finale svjetskog nogometnog prvenstva.
Izbornik Dalić, kao i najveći izbornik u hrvatskoj povijesti, dr.Franjo Tuđman, odlučio je pokazati da nam je Hrvatska najvažnija odbijajući tiskovnu konferenciju na engleskom jeziku i koristeći naš, hrvatski jezik, dajući do znanja da nismo ništa manje vrijedni nego neke druge velike nacije.
Upravo u ovakva vruća ljetna vremena, prije 23 godine, rijetko je tko vjerovao, pa i dio tadašnjih ministara, da smo u mogućnosti riješiti pitanje okupiranih područja, posebno vojnim putem, te nakon 4 godine rata izvojevati pobjede i ostvariti toliko dugo snivan san. Čak ni Sjedinjene Američke Države, tj. njena administracija nije vjerovala u pun i konačan uspjeh , što je, na sastanku na Brijunima uoči Oluje, tadašnji veleposlanik SAD-a u RH Peter Galbraith jasno prenio predsjedniku Tuđmanu kako oni misle da nećemo vojno uspjeti, ali da je to naša stvar.
I bila je to naša stvar, uporno radeći korak po korak, osluškujući političku situaciju, te pripremajući se za oslobodilačke operacije, hrvatski narod je bio spreman za tu bitku, nikad toliko jedinstven kao u želji da se oslobodi zemlja. Koliko smo bili, kao narod, spremni za bitku i ostvarenje cilja pokazuju i podaci o odzivu na mobilizaciju u svim krajevima Lijepe naše, koji je bio iznad očekujućeg prosjeka u ovakvim ratnim događajima. Kao i danas, cijeli hrvatski narod iz Domovine, BiH te iseljenje Hrvatske je živio kao jedan i sudjelovao u ostvarenju sna. Toliko toga se podudara sa tim danima ponosa i slave da je nemoguće nijekati taj gen slobode i pobjede hrvatskog naroda izražavan kroz stoljeća, a eto, naše generacije ga danas žive i bore se za svoje mjesto na svim životnim poljima.
I kao što je Dalić izjavio da je htio mijenjati igrače, ali da su svi redom govorili da žele dalje, da će izdržati, podsjeća me na mnoge branitelje, koji iako ranjeni to jutro, vraćali su se u postrojbe uvečer i nisu željeli da se kraj odigra bez njih. Zato i shvaćam naše Vatrene koji su prošli vrlo teške tri utakmice sa produžecima, jednu za drugom, od toga dvije sa izvođenjem jedanaesteraca, premoreni, ozlijeđeni, a neki i bolesni, nisu posustajali ni odustajali, boreći se do zadnjeg atoma snage do konačne pobjede.
Zbog toga, bez obzira na ishod finala, naši Vatreni su naši pobjednici, sljedbenici naših branitelja i našeg naroda na putu za slavu Domovine.
Jozo Ribičić-Brigadir u miru
Vrsaljko nakon pobjede nad Englezima-PUSTITE ME DA SANJAM HRVATSKU- RADOSNU I SRETNU KO U SNOVIMA!