Piše: Vlado Marušić, Braniteljski portal.ba
Početkom Domovinskog rata u RH i BiH Hrvati kao najspremniji narod u te dvije države su organizirali obranu protiv velikosrpske agresije te su formirali mnoge brigade, pukovnije, satnije, kao i niže ustrojbene vojne jedinice, dok su kao elitne vojne postrojbe formirali specijalne vojne jedinice sastavljene od elitnih, osposobljenih vojnih i policijskih kadrova, kao i pripadnika čuvene „Legije stranaca“koji su već iskusili ratovanje diljem svijeta, kojima su se priključili mnogi Hrvati među kojima je bilo dosta golobradih momaka gladnih istine usađene u njihova srca od njihovih djedova i njihove one iste, naše , stare košulje s tavana.
Nećemo navoditi imena poginulih i umrlih pripadnika tih postrojbi jer ih je odista mnogo. Ovdje ćemo dati akcent i osvrt na preživjele i još uvijek životno aktivne pripadnike tih postrojbi koje su u vrijeme Domovinskog rata u obje države pripadali postrojbama čiji su nazivi jako znakoviti, a uzimani su u principu po nazivima životinja a neki od njih su:
Tigrovi, Kune, Pauci, Sokolovi, Pume, Poskoci, Orlovi, Ajkule, Rode, Gavrani, Vukovi, dok su neke dobile znakovite nazive kao što Gromovi, Grdani, Bete, Alfe, Tutići, itd.itd.
Sami nazivi tih postrojbi asociraju na žestoku i ljutu Hrvatsku krv koja je bila spremna proliti se za slobodnu, suverenu i samostalnu Hrvatsku koja je bila vjekovni san hrvatskog naroda.
U tom smislu nitko se od pripadnika tih vojnih postrojbi nije žalio na vremenske uvjete, disciplinu, inferiornost u naoružanju u odnosu na vojno nadmoćnijeg neprijatelja, glad, žeđ, nedostatak najosnovnijih uvjeta za ratovanje, u vremenima Domovinskog rata kada je glava svakoga od njih bila u torbi zajedno s krunicama oko njihovih vratova koje su u danima teškim i tjeskobnim stiskali u svojim rukama moleći našu zagovornicu na nebu Blaženu Djevicu Mariju za pobjedu u nepravednom i nametnutom ratu protiv hrvatskog naroda.
Nitko od pripadnika tih vojnih postrojbi nije razmišljao tko će ih predstavljati kad taj rat prestane, kad topovi utihnu, jer su čvrsto vjerovali kako će ih predstavljati oni za koje su bili spremni dati svoj život, dijelove svog tijela, i za one za koje su lili svoju krv, znoj i suze jer su smatrali kako se to konačno podrazumijeva.
To je bila njihova pretpostavka koja je ostala tek pretpostavka i iluzija jer su na mjesto onih koje su ona na toj vlasti očekivali došli sinovi , kćeri i unučad upravo onih koji su pucali po njima iz svih artiljerijskih oruđa i oružja. Zapravo dobar dio njih koji su i direktno pucali na njih je došao na vlast u RH i BiH.
Vrijeme ratnog vihora u vrtlogu je nestalo da bi u tom tzv“nametnutom miru“preko noći došlo do otriježnjenja i hlađenja dojučerašnjih najvatrenijih i najgrlatijih pripadnika tih postrojbi kada su shvatili tko je došao na vlast i tko im kroji sudbinu.
Suočeni s takvom spoznajom neki od njih su počeli izražavati svoje negodovanje,ponajprije bojažljivo,da bi se potom u sivilu višegodišnje svakodnevnice jednostavno pogubili dok su se neki jednostavnim rječnikom izgubili i nema ih nigdje.
Ta vlast koju su predstavljali dojučerašnji zakleti neprijatelji hrvatske državnosti a koju i dan danas predstavljaju su uvijek bili najmanje dva koraka ispred pripadnika gore navedenih vojnih postrojbi i jako su dobro znali kako će upravljati i manipulirati s njima.
Odmah po završetku Domovinskog rata su „ušutkali“njihove Generale i zapovjednike dajući im šakom i kapom što su poželjeli, dok su obiteljima poginulih, nestalih i zatočenih Branitelja, kao i HRVI-a također pružili određenu zadovoljštinu na mnogim poljima, čime su otupili oštricu opravdanog bijesa i gnjeva preostalih pripadnika vojnih postrojbi u Hrvata koji su ostali na „ledini“bez ikakvih prava.
To govorimo s punom sviješću i razboritošću jer se nitko od generala i zapovjednika hrvatskih postrojbi iz Domovinskog rata (osim časnih izuzetaka koji se ne pitaju mnogo),nije drznuo povesti svoju vojsku u borbu u miru protiv izdajnika njihove borbe jer je ovaj mir jednako pa čak i mnogo zahtjevniji od dešavanja u ratu. I to ne samo da se nije drznuo povesti ih protiv njihovih neprijatelja u miru već nije se drznuo javno progovoriti o sustavnoj nepravdi i bestijalnim napadima na branitelje i njihove svetinje koje se gomilaju i svakim danom povećavaju.
Kada su uspjeli „smiriti i primiriti“branitelje krenuli su s difamacijom, dehumanizacijom, demonizacijom, detuđmanizacijom, sa različitim vrstama dezinformacija kojima su trovali hrvatski narod među kojim ruku na srce ima dosta onih koji su malo vjerni što je pogodno tlo za njihovu lakovjernost.
Stoga danas imamo različite oblike napada od strane onih na vlasti kao i od njihovih poltrona, ulizica, uvlakača, dupelizaca, rektalnih alpinista, podguznih muha, na Branitelje, na sve ono što su oni napravili, što oni predstavljaju, te ih se proziva kao najveće propalice, ološ, kockare, luzere,propalitete, zgubidane, lezileboviće, nasilnike, silovatelje, a u zadnje vrijeme i kao ubojice,(zadnji slučaj daruvarskog branitelja).
Jedan od eklatantnijih primjera napada na branitelje i ono što oni predstavljaju je napad na molitelje krunice po hrvatskim trgovima među kojima je pak najveći broj istinskih razvojačenih hrvatskih branitelja koji u rukama drže krunicu kao najjači simbol onog vremena u kojemu su bili istinski sretni i živjeli za jedno a to je vrijeme Domovinskog rata.
Zanimljivo je kako napade na branitelje i ono što oni predstavljaju čine i zagovaraju pravni, ideološki pa čak i biološki slijednici partizanskih zlikovaca čiji je simbol krvava zvijezda petokraka koja je ista 1941.,nakon toga,1991. pa čak i danas 2024.godine.
Isto tako je jako indikativno kako se njihov broj ne smanjuje već povećava unatoč biološkom satu koji je davno trebao u crnu zemlju poslati te partizanske zlikovce.
No, njihova ideologija se izgleda pomlađuje, jer je nema tko rezati u začetku njenih grančica.
Oni koji su najpozvaniji rezati te grančice, grane, čupati korijenje i pilati njihova debla koja su se ukopala duboko u sve spore hrvatskog društva, trujući ga kao najgora vrsta otrova, posijana rukom Sotone, šute. Šute jer su zaspali na straži i svezali svoje oči kako to lijepo pjeva Marko Perković Thompson u svojoj najnovijoj pjesmi:“Ako ne znaš što je bilo“.
I upravo ova pjesma neka probudi iznova ono hrvatsko bilo koje je u vrijeme Domovinskog rata s filigranskom preciznošću kucalo poput sata na Londonskom Big-Benu, točno i učinkovito jer „vrijeme-vrime je“ kako to u svojim transparentima pišu pripadnici Torcide u iščekivanju Ivana Perišića, Ivana Rakitića i dugo očekivane titule prvaka Hrvatske u nogometu.
Isto kao i Torcida hrvatski narod iščekuje jednu drugu titulu a ta titula je vjekovni san svih umrlih i živih hrvatskih domoljuba. San koji lako može postati java ukoliko živi i aktivni pripadnici hrvatskih postrojbi iz Domovinskog rata završe ono što nisu 1995.godine.