Za obilježavanje Dana sjećanja na žrtve Domovinskog rata i Dana sjećanja na žrtvu Vukovara i Škabrnje gorovilo se da će “ponovo biti obilježen podjelama”, kao 2013. kad su tamo bile dvije kolone. Nije bio. Ispalo je da jedine podjele donose oni poput Milorada Pupovca sa svojim namjerno provokativnim predstavama, koje služe uglavnom tome da bi nakon opravdanih kritika na svoj račun mogli glumiti nedužne žrtve nerazumijevanja i netolerancije.
Vukovarski gradonačelnik Ivan Penava je poslao beskompromisne poruke, ali rezultat je bio u njegovu korist: Procjenjuje se da je u Vukovaru trasom dugom 5.5 kilometara hodalo više ljudi nego ikad, čak oko 150.000. Peđa Grbin je snimljen ispod zastava HOS-a i hrvatskih zastava s prvim bijelim poljem, i ništa se potresnog nije dogodilo. HOS-ovci su hodali na čelu kolone, i nikakvih spomena vrijednih incidenata nije bilo, građani su ih pozdravili ovacijama.
Zemlja je istovremeno, kao i svake godine, bila osvijetljena crvenim lampionima u znak sjećanja na žrtvu Vukovara. Ove godine je Vukovar, nesumnjivo, ujedinio Hrvate više nego ikad otkad kolona postoji. HOS više nije “neprihvatljiv”, kao ni njihovi simboli, niti su protjerani s obljetnice bitke u kojoj su njihove postrojbe i te kako doprinijele – prisjetimo se, od 58 vukovarskih HOS-ovaca poginulo je 28, trojica se i dalje vode kao nestali.
Penava je jasno dao do znanja zašto će HOS biti na čelu kolone – jer je bio najosporavaniji. Oko toga da im je mjesto na službenim obljetnicama sad više nema spora. No valja podsjetiti da je sporno, nakon 2000., bilo sve što ima veze s Domovinskim ratom, veteranima, i domoljubljem – sve je bilo sumnjivo, “ustaško”, Oluja se nije spominjala bez da se stalno netko ispričava zbog ratnih zločina hrvatske strane, veterani prikazivani u medijima kao lažnjaci ili ratni zločinci ili bar paraziti na proračunu. Histerija je dosegla svoj vrhunac u vrijeme braniteljskog prosvjeda.
Neki sad smatraju da je to trijumf Penave, neki da je to trijumf Vlade. No to je samo trijumf Hrvatske, one koja poštuje žrtvu Vukovara. Vukovar je ovog puta stvarno ujedinio Hrvatsku, i to je vidljivo ne samo iz broja sudionika. Oni koji su gunđali iz Beograda “J.. vas Vukovar” ovog puta šute, a ako nešto i imaju za reći, nikog više nije briga. Hrvatska je pokazala svoje stav o njima upravo u Vukovaru. Tamo je bio narod, političari svih opcija, i svi koji nešto znače u Hrvatskoj – ili žele nešto značiti.
Pred 32 godine, Vukovar je također bio prijelomna točka Domovinskog rata, prije svega psihološka. Bilo je puno onih koji nisu mogli probaviti ideju neovisnosti, koji su rat proglašavali građanskim, “dogovorenim”, krivili podjednako srpsku i hrvatsku stranu, Tuđmana i Miloševića. Patnja Vukovara je mnogima otvorila oči, a oni kojima nije morali su zašutjeti. Više ionako nije bilo važno što imaju za reći: Vukovar je rekao sve što je trebalo biti rečeno o tome tko je razbojnik koji uništava i pljačka tuđe i želi okupirati tuđu zemlju, a tko se tu brani od napadača. Herojstvo malobrojnih branitelja Vukovara, iako je njihova bitka završila neminovnim porazom, je za moral hrvatskih boraca uradila više od svih govora i bilo čega drugog. Hrvatska je nakon Vukovara bila odlučna pobijediti, Vukovar je usadio Hrvatima osjećaj da se bore za pravednu stvar, i da nikakva sila, ma kako nadmoćna bila, više neće moći kao do tad jednostavno pregaziti hrvatske branitelje, ma kako malobrojni i slabo naoružani bili. Vukovar je promijenio i odnos svjetske javnosti prema Hrvatskoj, pridonio međunarodnom priznanju države.
On je bio trauma, ali i otriježnjenje. Nakon Vukovara je bilo jasno da četnici i JNA neće prezati ni pred čim, da nemaju moralnih skrupula ni granica, i da je rat nužnost i nametnut, a ne nečiji izbor. I bilo je jasno da se Hrvatsku ne može braniti nego oružjem – da nitko to neće uraditi umjesto nas, da nas nikakva međunarodna zajednica neće zaštiti.
No jednom kad je rat završio, medijska peta kolona je postajala sve glasnija, pa se tako pokušavalo na razne načine zaustaviti kolonu sjećanja, minorizirati je, ili jednostavno sabotirati. Kao što se branitelje u medijima nakon 2000. uglavnom pokušavalo predstaviti kao pijane besposličare i primitivce, tako se i ljude koji su hodali u koloni pokušavalo prezentirati kao ljude koji žive u prošlosti, nacionaliste, ili tko zna što. To nije uspjelo, to je sad očito. Kolona sjećanja postala je mjesto na koje dolaze i oni političari koji možda radije ne bi, ali ih je događaj nadrastao, i ne mogu izostati kako ne bi u javnosti oni bili ti koji će biti prozivani. Kolona je postala mjesto koje oni koji žele nešto predstavljati u hrvatskoj politici ili društvu jednostavno ne smiju zanemarivati, mjesto na kom je prisustvo obavezno.
Vukovar je dakle ujedinio i ojačao Hrvatsku 1991., a to je uradio i 2023. I dalje ima onih koji će potiho žaliti za socijalizmom, Titom, i Jugoslavijom, poput Možemo koji su umjesto Pupovca bacili vijenac u Dunav i tako si pucali u nogu pred izbore koji su nagodinu, ali nakon demonstracije jedinstva Hrvata u Vukovaru to će svakako morati raditi mnogo tiše.
M. Holjevac