Njihov interes očito nije slobodna i prosperitetna, već Beogradom i Balkanom porobljena i siromašna Hrvatska
I najnovije izjave Milorada Pupovca povodom prosvjeda u Vukovaru (‘ovo nije bio poziv na Fokus…Ako Pupovac zaista iskreno želi raditi na poboljšanju suživota, položaja srpske manjine u Hrvatskoj i hrvatsko-srpskih odnosa, onda njegov fokus mora biti na uzrocima a ne na posljedicama današnjih problema. To bi mu konačno trebalo biti jasno. A ako nije, dužnost je trenutnog hrvatskog premijera da svom ključnom koalicijskom partneru skrene pozornost na činjenicu da je Domovinski rat bioneravnopravna borba napadnutog hrvatskog naroda, na svojoj zemlji i za svoju zemlju.suradnju’) pokazuju da on u svom političkom djelovanju ima ozbiljnih problema kojima treba posvetiti žurnu 
pozornost ukoliko želi biti relevantan čimbenik (suradnje i suživota) na hrvatskoj političkoj sceni. To je u prvom redu njegov odnos prema Domovinskom ratu i dignitetu Hrvatske kao žrtve velikosrpske agresije.
Naime, iz njegovih najnovijih izjava, koje su prenijeli glavni hrvatski mediji, lako se može zaključiti da njegov problem nisu zločini hrvatskih branitelja nad pripadnicima pobunjene srpske manjine u obrambenom Domovinskom ratu. Njegov problem je očito današnja slobodna i samostalna hrvatska država kao neočekivani rezultat tog rata.
Doista je vrlo bezobrazno i ružno stalno slušati Pupovčevo notorno izjednačavanje krivice za ‘nepotrebni rat’ u kojem 
su navodno svi bili isti i svi podjednako odgovorni. Zbog čega na kraju zaslužuju istu kaznu i ponovo istu (zajedničku) sudbinu. Pričati ovakve ignorantske gluposti sramotno je šamaranje zdravog razuma hrvatskog naroda. Koji dobro zna što je bio uzrok i tko je krivac za sve žrtve u Domovinskom ratu. Da nije bilo balvan revolucije i nepregledne kolone tenkova koja je, zasipana cvijećem, oduševljeno žurila iz Beograda na krvavi pir u Vukovar i Hrvatsku bi li bilo Ovčare i Škabrnje? Medačkog džepa, Bljeska i Oluje? Ili žrtava i raseljavanja. Na jednoji drugoj strani.
Dakle, ako Pupovac zaista iskreno želi raditi na poboljšanju suživota, položaja srpske manjine u Hrvatskoj i hrvatsko-srpskih odnosa, onda njegov fokus mora biti na uzrocima a ne na posljedicama današnjih problema. To bi mu konačno trebalo biti jasno. A ako nije, dužnost je trenutnog hrvatskog premijera da svom ključnom koalicijskom partneru skrene pozornost na činjenicu da je Domovinski rat bioneravnopravna borba napadnutog hrvatskog naroda, na svojoj zemlji i za svoju zemlju.
Otpor brutalnoj velikosrpskoj agresiji
Cijeli svijet je pet godina imao prigodu uvijeriti se kako je to bio herojski otpor brutalnoj velikosrpskoj agresiji. Taj nužni otpor nije bio obojen ni etnički ni rasno ni vjerski. Jedina mu je karakteristika bila obrana hrvatske slobode i 
teritorija. Nije li onda malo čudno da se jedna takva pravična borba, napadnutog naroda, koja je zadobila simpatije iskrenog svjetskog mijenja, još i danas, od strane istaknutog ‘hrvatskog’ političara, iskrivljeno i lažno prezentira?
No, većini hrvatskog naroda odavno je postalo jasno kako Ocrnjivanjevidite kako je Pupovac u svom godišnjem Biltenu i tjednim Novostima pronašao perfektnu kombinaciju za sijanje podjela u hrvatskom društvu i ocrnjivanje Hrvatske na međunarodnom planu. Ta dva pamfleta sama po sebi ne bi bili ništa osobito loše kad ne bi bili dizajnirani i plasirani s ciljem da utječu na način na koji će vanjski svijet gledati na hrvatski narod i državu. Stoga Pupovac kontinuirano opskrbljuje sve utjecajne strane institucije, medije i centre moći potrebnim ‘dokaznim materijalom’da su Hrvati nazadnjački narod, genetski okužen rasizmom i fašizmom.prijetvorno Pupovčevo izbjegavanje jasnog i logičnog očitovanja o Domovinskom ratu kao i njegova nazočnost na Vučićevim teatralnim dernecima osude ‘genocidne’ Oluje po Srbiji, ima dublje, prikrivene motive i namjere. Koje su isuviše važne da bi ostale bez odlučnog odgovora.
Svatko tko se bavi politikom u Hrvatskoj, pa tako i Milorad Pupovac, morao bi znati da je osuda Oluje osuda slobode za koju se hrvatski narod u nametnutom ratu izborio i u kojoj sada živi.
Za čiji to račun dakle, Pupovac, vještim manevriranjem stalno pokušava žarište pozornosti hrvatske i inozemne 
javnosti skrenuti s činjenice da je Hrvatska u Domovinskom ratu bila žrtva genocidne velikosrpske agresije, okrutnog razaranja i etničkog čišćenja? I premjestiti ga na pojedinačne i sporadične zločine hrvatskih branitelja kakvih u svakom ratu ima. To je lako prepoznatljiva velikosrpska promidžbena matrica, koja je uvijek ista – usmjeri sav napor na optuživanje žrtve svog napada da ona ne napada tebe.
Osim toga, vidite kako je Pupovac u svom godišnjem Biltenu i tjednim Novostima pronašao perfektnu kombinaciju za sijanje podjela u hrvatskom društvu i ocrnjivanje Hrvatske na međunarodnom planu. Ta dva pamfleta sama po sebi ne bi bili ništa osobito loše kad ne bi bili dizajnirani i plasirani s ciljem da utječu na način na koji će vanjski svijet gledati na hrvatski narod i državu. Stoga Pupovac kontinuirano opskrbljuje sve utjecajne strane institucije, medije i centre moći potrebnim ‘dokaznim materijalom’da su Hrvati nazadnjački narod, genetski okužen rasizmom i fašizmom. Drugim riječima – debili, koji su nesposobni za vlastitu državu pa im treba dati vanjskog nadzornika (po mogućnosti opet Srbe) kako ne bi napravili neku glupost.
Ocrnjivanje na međunarodnom planu
Jedna od većih prepreka bržem napretku Hrvatske danas,upravo je ta loša slika, koju su svijetom desetljećima 
ŠtivoDobro je ipak što su, nakon svih dosadašnjih iskustava s perfidnom velikosrpskom politikom i svim mogućim podmetanjima, Pupovčevi, Vučićevi i Dačićevi spinovi kao i nakane službenog Beograda, postali za većinu hrvatskog naroda na pamet naučeno ‘bivše’ štivo. Bez ijedne nepoznanice.sustavno širili jugovelikosrpski diplomati i mediji. Kako bi se takva slika održala i nakon propasti Jugoslavije ,,štafetnu“ palicu preuzeli su Milorad Pupovac i ‘bivši’ Jugoslaveni u današnjoj Hrvatskoj, a Miloševićevi suborci, trenutno na vlasti u Beogradu. Nevjerojatno je koliko napora, novaca i laži ulažu srbijanski dužnosnici i mediji u u stalnoj diplomatsko-promidžbenoj ofenzivi da bi u svijetu Hrvate i današnju Hrvatsku ocrnili fašizmom. Tamo to već prelazi u masovnu histeriju. Isto kao u Miloševićevo doba. Dodajte toj zapaljivoj smjesi gubitničkog bijesa i Šešeljevog velikosrpskog ludila pušku u ruke i eto nas opet gdje smo bili 1991-95.
Dobro je ipak što su, nakon svih dosadašnjih iskustava s perfidnom velikosrpskom politikom i svim mogućim podmetanjima, Pupovčevi, Vučićevi i Dačićevi spinovi kao i nakane službenog Beograda, postali za većinu hrvatskog naroda na pamet naučeno ‘bivše’ štivo. Bez ijedne nepoznanice. Dakle – današnju Hrvatsku treba neprestano napadati i optuživati sve dotle dok je samostalna i suverena. Odnosno dok eventualno ne pristane reintegrirati se u novojugoslavenski ‘Region’ i tako ponovo postane otvoreno lovište za velikosrpski kriminalni reket.
Na tome se sada radi punom parom.
No, teško je vjerovati da će ikada više Vučić, Dačić, Pupovac, Dejan Jović i slični apologeti velikosrpstva i jugonostalgije, uspjeti od većine hrvatskog naroda ponovo napraviti svoje korisne budale. Koje će, kao u Andersonovoj bajci, ili bolje rečeno u bivšoj Jugoslaviji, praviti se da ne vide ono što vide i ne znaju ono što znaju. Sve njihove lukavo isplanirane stupice ne prolaze više među zdravom maticom Hrvata. Pa čak ni uz obilatu pomoć nekih’hrvatskih’ političara, povjesničara i novinara, koje su već dobrano upregli u svojoj jaram. Suludo je dakle nadati se kako će Hrvati ikada više pristati dijeliti zlokobnu beobalkansku sudbinu koja im se ponovo ispod žita nameće.
Bizarna pojava na hrvatskoj političkoj sceni
Uspostavom samostalne i suverene hrvatske države, te njenim ulaskom u NATO i EU, hrvatski narod doveden je u sasvim novu poziciju. Jedino što mu sada politički treba jest brže i kvalitetnije mijenjati i usklađivati svoju 
dosadašnju slugansku ulogu u skladu s tom pozicijom. Prije svega prema velikosrbima u Beogradu, njihovim jugo trabantima u Hrvatskoj i vanjskim sponzorima. Koji su mu do sada krojili sudbinu i čiji je još, u velikoj mjeri, talac.
Vidite, čim se netko, čak i na vrlo obziran način, odvaži kritizirati Pupovčevu prijetvornu politiku, kako odmah protiv njega krene golemi val kritike u vodećim hrvatskim medijima. Sva ona suspregnuta ‘bivša’ mržnja prema ‘fašistima’, ‘ognjištarima’, ‘srbomrscima’ nezadrživo krene i MajstorPupovac je majstor za proizvodnju drama, afera, skandala. U bacanju zapaljene šibice na već proliveni benzin. U provociranju reakcija hrvatskih ‘fašista’ nad kojima se onda sablažnjava i uzbunjuje ‘cijeli svijet’.pretvara se u neizdrživu medijsku hajku. Od istih onih hrvatsko-srpskih političara i novinara koji, hvaleći i braneći Pupovca žele stvoriti dojam da je on pozvan u Hrvatskoj braniti demokraciju. Što vrijeđa normalne ljude.
Pupovac je u svakom slučaju bizarna pojava na hrvatskoj političkoj sceni i slučaj za razmatranje. On koristi svaki mogući demokratski i parlamentarni trik kako bi potencirao ugroženost svoje manjine i ocrnio domoljubive Hrvate. U njegovim pričama koje širi okolo možda i ima nešto istine. Ali on taj dijelić istine nategne do krajnih granica kako bi postigao svoj cilj – obmanuti one koji ga slušaju i čitaju. Pupovac je majstor za proizvodnju drama, afera, skandala. U bacanju zapaljene šibice na već proliveni benzin. U provociranju reakcija hrvatskih ‘fašista’ nad kojima se onda sablažnjava i uzbunjuje ‘cijeli svijet’.
Treba li se onda čuditi što takva Pupovčeva politika i aktivizam stvaraju plodno tlo za međusobnu netrpeljivost ?
Vidite tu dvoličnost, iako se grozničavo bori protiv ‘ugroženosti’ svoje manjine i svijet stalno alarmira ‘buđenjem ustaštva’ on se istovremeno s istim žarom nameće kao koalicijski partner svakoj vladi ‘ustaškog’ HDZ-a. Koja ga kao takvog želi. Tako i ovoj Plenkovićevoj. Važno je podsjetiti kako je u Sanaderovoj vladi, unatoč silnoj ‘ugroženosti’ (zbog koje je nosio žute trake na rukavu, razne vapaje za pomoći spisane na papirićima i slične provokativne gluposti) obnašao funkciju potpredsjednika hrvatskog državnog Sabora i bio na čelu vrlo osjetljivog Odbora za vanjsku politiku. Koje bi po logici stvari trebalo pripasti predstavniku dijaspore. Tko ne bi poželio takvu vrstu ugroženosti ?
Pupovčeva podvala
Što je još najgore, u Hrvatskoj je na snazi pravilo koje je Pupovac, ucjenjujući Sanadera, uspio ugurati u Ustav. Po kojem je interes srpske manjine važniji od interesa hrvatske većine. Zahvaljujući toj Pupovčevoj podvali po postojećem izbornom zakonu u Hrvatskoj umjesto uobičajene prakse – jedan čovjek jedan glas, imamo situaciju, jedan Srbin – tri glasa. Može li se više igdje na svijetu pronaći tako nakaradan, upravo rasistički izborni zakon po kojem jedna manjina ima tako povlašteni status u odnosu na većinu? Osim toga, u ustavnom zakonu stoji da nacionalne manjine imaju prioritet pri zapošljavanju na važna mjesta u državnim institucijama i firmama. Tek onda 
dolaze branitelji i svi ostali. To je bila namijerna sabotaža s ciljem da se održe bivše privilegije i moć, bez obzira na štetu koja je time učinjena hrvatskom društvu.
Nažalost Pupovac je iskoristio Sanadera da bi takvu nepravdu institucionalizirao u Ustavu.
I ne samo Sanadera, sjetite se se samo koliko su do sada hrvatske vlade, desne ili lijeve, pod njegovim ucjenama i pritiscima ‘zabrinutih demokrata’ izvana, donijele ili izmijenile zakona da bi se još više udovoljilo Pupovčevoj ‘ugroženoj’ manjini. Umjesto da se zabrinutim velikosrpskim ‘demokratima’ u Beogradu i EU birokratima otvoreno reklo da njihova briga za demokraciju u Hrvatskoj nije stvarna ni iskrena. Nego je to prije svega briga o njihovim vlastitim interesima i instaliranju tih interesa u Hrvatskoj.
Njihov interes očito nije slobodna i prosperitetna, već Beogradom i Balkanom porobljena i siromašna Hrvatska. Treba im dakle jasno dati do znanja da ostave svaku nadu kako će podmetnutim krticama i manipulacijama hrvatski narod dovesti u stanje kaosa i anarhije, proglasiti ga nesposobnim vladati sami sobom i ponovo ga uvući u zajednicu sa Srbijom.
Nema dakle razloga niti ništa dobrog u skrivanju očite činjenice da su zbog velikosrpskih pretenzija na hrvatski teritorij i želje da Srbija iziđe na Jadransko more (veliko)Srbi s Hrvatima u otvorenom ili prikrivenom (do istrage naše ili vaše) ratu u zadnjih 150 godina. Još tamo od Garašaninova ‘Načertanija’.
Zašto se hrvatski političari i narod još uvijek zavaravaju na tako ozbiljnom problemu?
Ključni čimbenik u hrvatsko-srpskim odnosima
Kome to dakle, osim Pupovcu, danas nije jasno da je Hrvatska u Domovinskom ratu bila žrtva unaprijed isplanirane Lekcija. Ako se Hrvatska nastavi voziti po njegovoj mapi puta, završit će na pogrješnom odredištu. Hrvatski narod se po toj mapi vozi od 1918. i vrijeme je da nauči povijesnu lekciju.velikosrpske agresije sjasnim ciljem?
I centrom u Beogradu, koji je uvijek u povijesti hrvatsko-srpskih odnosa takve napade i dominaciju Srba nad 
Hrvatima u Hrvatskoj poticao i omogućavao. To je ključni čimbenik u razmatranju hrvatsko-srpskih odnosa koji se u Hrvatskoj često zanemaruje ili nedovoljno ističe. Evidentan je žalostan nedostatak razumijevanja povijesti kod velikog dijela hrvatskih političara, novinara i običnog naroda. Zbog toga imamo tako kaotičnu situaciju u Saboru, u državnim i društvenim institucijama, medijima i glavama ljudi općenito. Što velemajstorski koristi Pupovac.
Ako se Hrvatska nastavi voziti po njegovoj mapi puta, završit će na pogrješnom odredištu. Hrvatski narod se po toj mapi vozi od 1918. i vrijeme je da nauči povijesnu lekciju.
I još nešto.
Gađati Pupovca ostacima hrane (tjedan dana prije prosvjeda u Vukovaru!?) pljuvati na ulici ili odvratno prostački vrijeđati pred drugima mogu samo agenti ‘detektivske agencije’ Božidara Spasića iz Beograda ili ‘useful idiots’ (korisne budale). Jer upravo takvi, podmetnuti ili spontani, incidenti služe kao izvrsno pokriće za sliku o hrvatskom narodu koju Pupovac neumorno predstavlja svijetu.