Čujem kako pljušte negativne reakcije vezano za potporu što ju je gospođa Julienne Bušić javno dala kandidatkinji Kolindi Grabar-Kitarović. I traži se od premijera i KGK da se ograde. Tu mi, moram priznati, mnoge stvari nisu jasne. Prije svega: Od čega se to i u čije ime bilo tko tu treba ograditi?…
Drugo: Svaki hrvatski građanin koji ima svoja ustavom zajamčena ljudska prava i komu (pravomoćnom sudskom presudom) nisu uskraćena građanska prava, ima pravo djelovati javno, u skladu sa svojom voljom i uvjerenjima i u okviru postojećih pozitivnih zakona. Pa onda valjda i gospođa Julienne Bušić ima legitimno pravo javno se odrediti u svakoj, pa i ovoj situaciji i to bez posljedica po svoj ljudski integritet i ugled koji kao javna osoba uživa u našoj domoljubnoj javnosti.
I na kraju: Znaju li oni koji traže ovo “ograđivanje” da pokojni Zvonko Bušić Taik, njegova supruga Julienne Bušić i njihovi suradnici koji su davne 1976. godine oteli američki zrakoplov kako bi iz njega bacili letke i skrenuli pozornost javnosti na ponižavajući položaj Hrvata i Hrvatske u komunističkoj Jugoslaviji nisu bili teroristi?
Uostalom, to je američki sudac izrijekom potvrdio i upisao u zapisnik prigodom izricanja kazne Zvonku Bušiću, tražeći za njega i Julienne ublažavanje iste.
Oni nisu bili teroristi nego borci za hrvatsku slobodu i od njih se ni jedan čovjek kojemu je do Hrvatske, povijesne istine i činjenica stalo, ograđivati neće.
Zašto oni koji glume “demokršćane”, a povlađuju liberalno-ljevičarskoj kliki i igraju onako kako oni sviraju i kojima dr. Franjo Tuđman i hvalospjevi Hrvatskoj dobro dođu samo kad se to negdje može prigodničarski iskoristiti i predstaviti se “domoljubom” i “demokršćaninom” (na stranačkim skupovima, proslavama, obilježavanjima državnih blagdana ili obljetnica Domovinskog rata, pred izbore i sl.) to javno ne kažu? Zašto se ne odrede prema tom pitanju?
Nedavno sam gledao jednu snimku na YouTube-u iz vremena kad je Zdravko Mamić gostovao na RTS (Radio-televizija Srbije) i na pitanje voditelja “zašto je bio na sprovodu teroriste Zvonka Bušića”, bez ikakvoga pardona i zadrške otresito odgovorio: “Zvonko Bušić nije bio terorist! Oni su oteli zrakoplov da bi iz njega bacali letke i svijet upoznali s položajem Hrvatske…”. Srbijanski voditelj je nakon toga ostao zbunjen i zatečen (kolutajući očima) i prešao je na dugu temu.
Dakle, što god o Zdravku Mamiću tko mislio, on se u ovoj situaciji ponio mnogo časnije i poštenije nego bi to mnogima od naših “državnika” pošlo za rukom. Imao je petlju Srbima usred Beograda i studija njihove državne televizije reći istinu u lice. Oni nemaju hrabrosti to učiniti ni iz Zagreba, iz studija HTV-a.
Jasno, svi znamo od kuda vjetar puše.
Mnogi naši “demokršćani” i “domoljubi” imaju kompleks koji im je nametnula lijevo-liberalna klika i oni uporno bježe od svega što bi ovi mogli protumačiti kao “ekstremizam”. Oni su mjerilo njihovih shvaćanja, oni im određuju svjetonazor, prema njihovoj glazbi plešu. I nije im čak dovoljno ni to što vide kako sve skupa ne pomaže – jer ih i dalje jednako blate, napadaju i smatraju “desničarima”, “katolibanima”, “ustašama”, optužuju za “fašizam” itd., itd.
Onaj tko nije svjestan toga da svako popuštanje boljševicima uzrokuje suprotan učinak i da ih snaži, taj od života nije naučio ništa.
Zar nama mjerilo povijesne istine i tutori trebaju biti Zoran Milanović, Nenad Stazić, Milorad Pupovac, Dejan Jović, Katarina Peović i njima slični likovi? Zar mi moramo takvim spodobama ići na ruku i dopustiti da nam oni nameću komplekse!?
Jako dobro znamo što su Zoran Milanović i njegova klika do sada izbljuvali na račun onih koji su se borili za Hrvatsku. Nema te pogrde i objede koju nisu iskoristili kako bi povrijedili najranjivije skupine u ovom društvu: djecu i roditelje poginulih, invalide Domovinskog rata, obitelji nestalih. Oni su za njih “talibani”, “teroristi”, “destruktivci”, “ulica”, “šljam”.
Zoran Milanović i njegova klika ubili su Darka Pajčića. Ponavljam: oni su ubili Darka Pajčića. Zašto? Zbog usrane ćirilične ploče! Zato što im je usrana ćirilična ploča važnija od ljudskog života, od života čovjeka koji je braneći Hrvatsku prošao pakao Vukovara. Oni su ga ubili. I još se njemu i svima nama tadašnji ministar policije (Milanovićeva desna ruka) Ranko Ostojić tada narugao rekavši kako je “za sve kriva rakija”.
Oni su vodili i besramnu kampanju protiv 100% invalida koji su svoje zdravlje i dijelove tijela dali za Hrvatsku, protiv ljudi u invalidskim kolicima! Na njih su slali rulje primitivaca da ih fizički napadaju u “Savskoj” ulici u Zagrebu, nazivali ih pogrdno “šatorašima”, “privilegičarima”, gurali u šator provokatore u namjeri izazivanja incidenata, javno ih vrijeđali i ponižavali, na njih slali specijalnu policiju koja je upadala čak i u crkvu Svetog Marka na Gornje gradu proganjajući ih.
Napadali su a i danas napadaju ljude koji su imali “privilegij” izgubiti noge i ruke, one koji su svoju mladost proveli u invalidskim kolicima, one koji bez lijekova i tableta ne mogu zaspati, a bez tuđe pomoći obaviti ni osnovne fiziološke potrebe, one čije su se životi pretvorili u dane pune fizičke i duševne boli. I njih se naziva “povlaštenima” i “privilegiranima”!?
Može li bilo tko, pod uvjetom da ima trunku savjesti, morala i barem malo ljudskog osjećaja tako postupati prema stradalnicima rata i ljudima u kolicima – pa bili oni i posve u krivu što se tiče istaknutih zahtjeva? Može li? Je li to s ljudske i moralne strane opravdano!?
Proglašavati “talibanima”, “teroristima” i “šljamom” one koji su se žrtvovali za Domovinu i stradalnike rata, a šutjeti o tisućama srpskih zločinaca koji nekažnjeno šeću Hrvatskom, Srbijom, BiH i europskim zemljama, bacati blato na Julienne Bušić i njezinog pokojnog supruga i nazivati ih istim imenima – iako su svoju životnu pogrešku teško i skupo platili i odavno otkupili pravo na vlastito ljudsko dostojanstvo i čast, u najmanju je ruku nemoralno i nepošteno. Nisko, podlo, jadno, nedostojno ljudi.
Povlađivati ljevičarsko-liberalnoj bratiji i srpskim etnobiznismenima, onima koji se nikad nisu pomirili s nastankom slobodne i suverene Hrvatske, ne samo da je nepošteno i nemoralno, nego to znači izravno djelovati protiv ove zemlje i njezinih vitalnih interesa.
Nema dobronamjernog čovjeka u Hrvatskoj koji će pristati na to da se pljuje na vrijednostima do kojih drži golema većina hrvatskoga naroda i građana ove zemlje. A još je manje onih koji će nasjesti takvoj propagandi, koliko god ona perfidna i agresivna bila. Sve normalne i civilizirane zemlje na svijetu slave svoje borce za slobodu, njeguju kult državnika koji su ih stvarali, poštuju državna znamenja i drže do svoga dostojanstva. I ni u jednoj od njih ne događa se ovo što mi danas imamo u Hrvatskoj.
Mi branitelji ne pravimo “oltare” i “svetišta” za sebe, ne tražimo da nam se bilo tko klanja, ali dostojanstvo i poštovanje tražimo, jer na to kao i svi drugi ljudi u ovoj zemlji imamo pravo. Mi smo se borili za slobodu i dostojanstvo hrvatskoga naroda i svih koji u Lijepoj našoj žive i poštuju je kao svoju Domovinu i ne pristajemo u toj državi biti građanima drugoga reda.
To mora svakomu biti jasno!
Zvonko Bušić Taik, Julienne Bušić, Bruno Bušić, Frane Pešut, Petar Matanić, Slobodan Vlašić i svi drugi hrvatski idealisti i borci za slobodu hrvatskoga naroda u vremenu vladavine zločinačkog i neljudskog komunističkog sustava koji nas je u crno zavio i gazio naša temeljna ljudska i nacionalna prava i slobode, kao i branitelji koji su devedesetih stali na put srpskom fašizmu su istinski HRVATSKI HEROJI, JUNACI, VITEZOVI…sviđalo se to komu ili ne.
A oni koji se na njih bacaju blatom, bili su i ostali ono što jesu: NIŠTICE. U ljudskom, moralnom, političkom i svakom drugom smislu.
Autor / Zlatko Pinter
** Stavovi i mišljenja iznesena u kolumnama i komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva Braniteljskog portala već isključivo mišljenje i stavove njihovih autora**