Političar koji je uveo Hrvate u Kraljevinu SHS i nad njima provodio unitarističku represiju, a potom branio njihovo pravo da o sebi odlučuju, zbog čega je i stradao, Svetozar Pribićević, 140 godina od njegova rođenja ne pobuđuje gotovo nikakvu pažnju ni srpske ni hrvatske javnosti.
Među povjesničarima postoje oprečna mišljenja o političaru i novinaru Svetozaru Pribićeviću, rođenu prije 140 godina (26. listopada 1875.) u Hrvatskoj Kostajnici. Neki ga označavaju kao istinskog političara, a drugi ukazuju na njegove korjenite prevrate zbog kojih se o njemu “mora govoriti u pluralu”. No i jedni i drugi priznaju da nikoga nije ostavljao ravnodušnim.Srbi nemaju prava da vladaju nad Hrvatima
Taj je čovjek, kažu povjesničari, “donio najljepše drago kamenje u krunu kralja Aleksandra”, bio prerevani ministar unutarnjih poslova, otjerao u zatvor hrvatskog lidera Stjepana Radića, a potom se usprotivio beogradskom hegemonizmu, sklopio koaliciju s Radićem i nakon njegove smrti nastavio suradnju s Vlatkom Mačekom. Potom je bio uhićen i zatvoren te zadnje dvije godine života proveo u emigraciji. Umro je u Pragu 15. rujna 1936.
Ondje objavljuje djelo “Diktatura kralja Aleksandra” (1933.) koje je snažno napadnuto u srbijanskoj politici. Kritičarima knjige šalje pismo u kojem kaže da “Srbi moraju zauzeti a priori stav da oni nemaju uopće prava da vladaju nad Hrvatima” te da Hrvati “traže pravo samoodluke, samoodređenja, kao primarno pravo tako da njihova zajednica sa Srbima i drugima rezultira iz njihove slobodne volje, a ne da to bude na čiji diktat”.
No prenesimo ovdje njegov možda najvažniji spis, “Pismo Srbima”:
„Srpsko ime, koje je u prošlosti bilo nerazrješivo vezano uz ideju slobode, postalo je poslije ujedinjenja, a naročito poslije proglašenja diktature 6. siječnja 1929. istovjetno s pojmom reakcije, nasilja i tiranije. Ono je to postalo zato što je režim sile uopće, a posebno diktature, došao iz Beograda, što iz srpskog društva u Srbiji crpi svoju glavnu snagu i što se sprovodi u ime takozvanog narodnog i državnog jedinstva, koje se u velikoj većini zemlje prikazuje kao hegemonija Srbije, dok, u stvari, pod izlikom toga jedinstva nosioci režima diktature bezočno vrše eksploataciju cijele države, pa i same Srbije! Srpstvo treba listom ustati protiv toga nedostojnog režima da bi spasilo čast svoga imena i spralo ljagu sa svog obraza. Ono se treba vratiti svojim starim i slavnim tradicijama slobode i demokracije, koje su ga proslavile širom svijeta i pribavile mu neumrlu slavu. Ne smije srpstvo nasjedati bezdušnim vlastodršcima, koji prikazuju diktaturu kao nekakvu potrebu, da bi se spasila država i to, tobože, od rušilačkog i razornog hrvatskog pokreta i akcije. Postavljajući takve tvrdnje vlastodršci zaboravljaju da prema mišljenju cijelog razumnog svijeta ne zaslužuje uopće da postoji nijedna država, koja se samo diktaturom može držati na životu i na okupu. Uostalom, Srbi trebaju uvidjeti i shvatiti da oni nemaju nikakvog, ni moralnog, ni političkog, ni nacionalnog, ni historijskog prava vladati nad Hrvatima i silom ih (diktaturom) držati u zajednici sa sobom. Historijsko je iskustvo pokazalo da će se prije Velebit srušiti u more i isušiti Dunav, Sava i Drava, nego što će se hrvatski narod odreći svog imena i svoje narodne individualnosti. Pa kad Srbi to znaju – a to je jasno svima njima bez izuzetka – onda ima samo jedan stav, koji je dostojan njihove prošlosti i koji može odgovarati njihovom osjećaju pravednosti, pa i njihovoj političkoj mudrosti – a to je, da priznaju Hrvatima pravo da se sami slobodno opredijele prema ideji državne zajednice sa Srbima i da odluče o svojoj budućnosti. Ja sam osobno za državnu zajednicu Srba, Hrvata i Slovenaca, koja bi se osnivala na načelima jednakosti i pravde, kako to traže zagrebački zaključci od 7. studenoga 1932. Smatram da hrvatsko pitanje treba tako riješiti da se u okviru državne zajednice osigura hrvatska država…
Ali, kao čovjek slobodnog duha i kao istinski demokrat, ja moram izjaviti da bi Srbi morali poštovati i priznati volju Hrvata i odluku čak i u slučaju kad bi se oni izjasnili protiv svake zajednice sa Srbima, a za svoju potpunu i neograničenu samostalnost. Ne mogu zamisliti ni za trenutak da Srbi ratuju s Hrvatima zato što ovi neće živjeti zajedno s njima, da Srbi ognjem i mačem nametnu Hrvatima zajedničku državu. Takvo držanje osramotilo bi Srbe za sva vremena kao nasilnike i ugnjetače, a s druge strane ne bi to bilo nikakvo definitivno rješenje problema, jer bi Hrvati upotri…ili prvu zgodnu priliku, prvi međunarodni sukob, da takvu nametnutu državnu zajednicu obore. I zato je najbolje, najmudrije i najpravednije što Srbi u pitanju odnosa s Hrvatima mogu učiniti da im pruže bijeli list, da na njemu ispišu svoje zahtjeve. Svaki drugi put i rješenje značilo bi vječite međusobne trzavice, sukobe i ratove, koji bi se na kraju svršili katastrofalno za oboje.
Meni je jasno i duboko sam uvjeren da bi takav stav Srba spasio ideju naše državne zajednice, koja je pod režimom diktature smrtno ranjena. Diktatura je postigla to da nikada u historiji nisu Hrvati bili tako daleko od srpstva, nikada tako ledeni prema ideji bratske zajednice sa Srbima, kao što su u ovom trenutku. Ali, nije dosta da Srbi zauzmu ispravno gledište prema Hrvatima. Oni trebaju u isto vrijeme stati na čelo borbe protiv diktature, koja je došla iz srpske sredine. Sramota je za srpstvo što mirno podnosi diktaturu već pet godina. Ja ne mogu vjerovati da je srpsko društvo kukavno, ropski raspoloženo, da ono nema smisla za slobodu. Prije vjerujem da srpsko vodstvo nije doraslo današnjoj situaciji, da ono nema dovoljno dalekovidnosti i smjelosti da povede narod u odlučnu borbu. Meni se čini da ono čeka da se diktatura slomi sama od sebe ili da je odnose neka nevidljiva sila, gubeći iz vida da ima samo jedna sila koja može srušiti diktaturu i da ta sila mora doći iz naroda i uhvatiti se u koštac s njom”.