Tričetvrt stoljeća kasnije, u samosvojnoj Hrvatskoj državi, nepravda se još uvijek ne želi priznati, istina se ne želi prihvatiti već ponovno zgaziti, monstruozan se zločin opet želi opravdati. Zbog komunističkog naslijeđa i nametnutih laži iz Drugog svjetskog rata, niz nepravednih odluka provlači se sve do danas. Politika se nikada nije glasno zgrozila nad zločinima počinjenim u Zrinu. Nitko se nije ni pokušao ispričati preživjelim Zrinjanima i potomcima zbog počinjenih strahota u njihovom djetinjstvu i nad njihovim roditeljima. Ispriku nije dobio ni hrvatski narod zbog zatiranja Zrina kao važnog mjesta hrvatske povijesti, piše Damir Borovčak iz Zaklade za gradnju crkve Našašća Sv. Križa u Zrinu.
Dokumenti partizanske zapovijedi kao i izvješće poslije napada ostali su sačuvani u Zborniku dokumenata Vojno istorijskog instituta JNA u Beogradu. Zapovijed za napad na Zrin u rujnu 1943. glasila je: „…utamaniti i uništiti…, a objekte koji bi mogli služiti za ponovno se nastaniti – “uništiti…“, stanovnike mjesta spriječiti da banda ne pobjegne…“ Iz izvještaja poslije napada uočljiv je ratni plijen, „zarobljavanje 25 pušaka, a ubijeno je ukupno 103 bandita…“ Nameće se logično matematičko pitanje – zašto su partizani po njihovom vlastitom izvješću ubili 78 osoba –„bandita“, koji nisu imali oružje? Očito, bio je to masakar, smišljeno ubijanje muških stanovnika, smišljeno paljenje kuća, kako se nitko ne bi mogao vratiti u svoj dom. I to sve stoji jasno zapisano u partizanskoj zapovijedi. Dakle, nema dvojbe, dogodio se genocid nad mještanima Zrina. Kako bi se zločin unaprijed a i kasnije opravdao, koristio se partizanski huškački rječnik – „banda i ustaše…“. Ustaša u Zrinu nije bilo, a bandom su prozvani svi civili koji su štitili svoj dom i svoje obitelji, tako i starci, žene i djeca.
Svi su Zrinjani protjerani i poslije rata još dodatno osuđivani, majke i djeca prisilno su raseljeni. Zločinački je posve izmijenjena struktura stanovništva u tom dijelu Banovine. To je dodatno potvrđeno 1946. presudom o konfiskaciji cjelokupne imovine Zrinjana, koji su proglašeni državnim neprijateljima. Tako je na žalost ostalo sve do danas. Pedeset godina u komunističkoj tvorevini nakaradnog “bratstva i jedinstva” nije se o tome smjelo ni pisnuti, jer je njihova pradjedovina oteta. Učinjen je i upravno-pravni zločin, zemlja njihovih pradjedova uknjižena je na nove vlasnike Srbe. O tome svjedoče preživjeli, koji su kao mala djeca nasilno otjerani iz svojih dvorišta i domova, te su osuđeni na izuzetno težak život u progonstvu. Nepravda nije ispravljena sve do danas. A Zrinjana koji su sve to kao djeca proživjeli, još ih ima i danas živih, posvuda raseljenih.
Grobno kamenje i kamenje porušenih crkvi zločinci koristili kao građevni materijal za svoje kuće
Poslije spaljivanja Zrina 1943. razoreno je i stoljetno groblje u Zrinu. Grobno kamenje, kao i kamenje porušenih crkvi, korišteno je kao građevni materijal za kuće i gospodarske zgrade, koje su kasnije gradili oni koji su Zrin 1943. opljačkali i zapalili. Tome je u korist išla i naredba o uklanjanju groblja “fašističkih okupatora”, koju je izdao ministar Vicko Krstulović 6. srpnja 1945., što je još jedan gnjusni komunistički zločin – nad pokojnicima i potomcima. Devastacija, razgradnja i raznošenje materijala, učinjena je i sa župnom crkvom Našašća Svetog Križa u Zrinu. Bio je to kulturocid i memoricid, kojim se pokušalo dokrajčiti sve povijesne tragove i materijalne dokaze da su na tim prostorima ikada živjeli Hrvati. Tako se pokušao zatrti svaki trag mjesta i njegovih stanovnika, potomaka iz vremena slavnih hrvatskih vladara i stanovništva koje je tu vjekovima živjelo, ginulo i umiralo, braneći se od svih nasilnih osvajača.
Godine 2003. započeta je restauracija crkve Sv. Marije Magdalene, no 15 godina kasnije još uvijek nema bitnih pomaka. Crkva nije obnovljena, još je uvijek bez krova. Štoviše, učinjene su i nove pogreške: probijen je novi put kroz staro zrinsko groblje, a zid ispred ulaza u crkvu Sv. Magdalene narušava izgled i ne odgovara povijesnom stanju. Nebriga da se utvrda Zrin, kao rodno mjesto knezova Zrinskih i Nikole Šubića Zrinskog IV. sigetskog velejunaka, koji su zadužili Hrvatsku u obrani od turskih osvajača i njihovih vlaških pomagača, intenzivno i sveobuhvatno arheološki istraži, ukazuje na neodgovorno društveno zanemarivanje i grijeh propusta.
Neki potomci preživjelih već više desetljeća čekaju povrat otete imovine
Na žalost i dalje traje nepravda nanesena svim Zrinjanima, onima koji su kao djeca preživjeli strahotu srpsko-partizanskog zločina, kao i njihovim nasljednicima, jer im nasilno konficirana imovina nikad nije vraćena, nisu im vraćeni njihovi pradjedovski posjedi i okućnice koji su do 9. rujna 1943. bili njihova rodna ognjišta i domovi. Neki od njih već više od desetljeća čekaju rješenja zahtjeva za povrat otete im imovine. Nebriga najviših institucija vlasti i dalje se podržava, a tako se nepravda i zločin nastavljaju… Svjedoci događaja u Zrinu 1943. i poslije, u potpunosti su opisali ono što govore i dokumenti o partizanskoj zapovijedi napada i događajima poslije napada na civilno pučanstvo Zrina. Nepobitno se dogodio protucivilizacijski partizanski zločin, bez opravdanja. Takvi su se zločini pod istim ideološkim izgovorima događali tijekom cijelog Drugog svjetskog rata i poslije. S pojedinih područja Hrvate se naprosto željelo istjerati, pobiti i iseliti. Po istom obrascu sve se ponovilo i u obrambenom Domovinskom ratu. Vrijeme je da se Zrinjanima i njihovim potomcima vrati osobni ponos, postupkom revizije presude o konfiskaciji, revizijama smrtnih presuda i presuda o prisilnom radu i oduzimanju građanskih prava, te konačno i njihova djedovina. To je zadaća koju hrvatska vlast i politika mora kad-tad ispuniti, piše Damir Borovčak iz Zaklade za gradnju crkve Našašća Sv. Križa u Zrinu.
Medački džep – što javnost ne zna o ogromnim zločinima nad Hrvatima Like prije vojne akcije?