U utorak, 6. studenoga u 19 sati u dvorani Hrvatske kulturne zaklade-Hrvatsko slovo u Zagrebu (Hrvatske bratske zajednice 4) Mladenu Pavkoviću, novinaru i publicisti te predsjedniku UHBDR91. bit će svečano uručeno „Priznanje“ tjednika Hrvatsko slovo (u kojem već 20 godina objavljuje kolumnu „Da se ne zaboravi“) i Croatice TV iz Toronta (Kanada). Uz glavnog urednika Hrvatskog slova Stjepana Šešelja, nagradu će mu predati i Anton Kikaš, ugledni Hrvat iz Kanade, o kojem je Jakov Sedlar snimio dokumentarno-igrani film „Nisam se bojao umrijeti“, a koji nam je uz ostalo rekao:
- Domoljubni rad Mladena Pavkovića iznimno cijene mnogi Hrvati i izvan Domovine, a ja ga pratim i prijatelj sam s njim godinama, još iz vremena kad sam prije 27 godina bio uhićen s oružjem koje sam u tadašnju zrakoplovnu luku Pleso dopremio za Hrvatsku vojsku, odnosno obranu naše Domovine. Njegov trud i zalaganje za stvaranje hrvatske države već su odavno trebale nagraditi i državne institucije, ali su zakazale kao i za štošta drugo. Stoga ćemo mi, na poticaj hrvatskih iseljenika, barem malo pokušati ispraviti ovu nepravdu. Za ovu prigodu doći ću iz Toronta, kako bi mu i osobno čestitao – istaknuo je Kikaš.
Priznanje će Mladenu Pavkoviću biti uručeno nakon prikazivanja njegova dokumentarnog filma „Tako je govorila Kata Šoljić“, a u povodu 10-te obljetnice smrti jedne od najponosnijih majki u Hrvata, koja je u Domovinskom ratu izgubila četiri sina i više drugih članova svoje obitelji. (Projekciji će biti nazočna i njezina kćer.)
Međutim, nije na odmet podsjetiti tko je Mladen Pavković, odnosno na njegov životopis od stvaranja slobodne, samostalne i nezavisne hrvatske države.
Dakle, Mladen Pavković je hrvatski novinar i publicist. Sudionik je, dragovoljac, Domovinskog rata od 1991. Bio je pripadnik 117. brigade HV (zapovjednik Dragutin Kralj) i 145. taktičke grupe „Jastrebovi“ (zapovjednik Željko Capić), koja je branila bosansku Posavinu, a gdje je Pavković i ranjen. Pričuvni je natporučnik Hrvatske vojske. Pokrenuo je „Gardist“, prvi hrvatski vojni list, kojem je bio i urednik. Urednik je među ostalim bio i ovih listova: „Za dom“ (list Udruge hrvatskih dragovoljaca Domovinskog rata RH). „Hrvatski književni list“ (kojeg je obnovio sa Zlatkom Tomičićem), mjesečnik „Rat i mir“…U vrijeme Domovinskog rata organizirao je brojne tribine, likovne kolonije, samostalne izložbe ratnih fotografija (Hrvatska, Madžarska, Austrija…), prigodne kulturne i ine manifestacije, također vezane uz Domovinski rat. Koprivničkom Muzeju darovao je veliki broj svojih radova (više od 500!). Bio je inicijator Prve galerije slika iz Domovinskog rata „Bili smo prvi kad je trebalo“, organizirao je najmanje stotinu humanitarnih koncerata, poglavito za vukovarsku ratnu bolnicu te stradalnike Domovinskoga rata. Na njegovu inicijativu u Podravki je svojedobno s određenog na neodređeno vrijeme zaposleno oko 200 hrvatskih branitelja! Pokrenuo je natječaj za najbolju knjigu iz Domovinskog rata, organizirao prvi Festival ratnih igranih filmova, Smotru dokumentarnih filmova iz Domovinskog rata… Deset godina bio je organizator i voditelj Dočeka Nove godine podno Križa u ušću Vuke u Dunav u Vukovaru, tradicionalne Karavane „Da se ne zaboravi – 2500 kilometara diljem Hrvatske“, dodjele priznanja Junak Domovinskoga rata… Zahvaljujući njemu dosad je podignuto tridesetak spomen – obilježja, spomen – križeva i spomen – ploča poginulim hrvatskim braniteljima, od Vukovara, Koprivnice, Knina, Varaždina, Aržana…Autor je desetak dokumentarnih filmova o stvaranju hrvatske države. Objavio je, priredio i uredio, iznimno veliki broj knjiga na temu Domovinskoga rata, od kojih poglavito treba spomenuti „General Ante Gotovina“, „Kata Šoljić“, „General Mladen Markač“, „Dario Kordić“ , „Apeli dr. Vesne Bosanac“, „Moja rijeka suza“ Željke Jurić, Bruno Bušić-svjedok vremena“, Branko Borković – Mladi Jastreb „Rušitelj ustavnog poretka“, „Kad umreš više nisi branitelj“, „Vukovarsko cvijeće“, „Razgovori s Josipom Pečarićem“, „Pero“ (karikature Ote Reisingera) „Svakim nas je danom sve manje“ (o samoubojstvima hrvatskih branitelja), Slobodan Milošević – balkanski krvnik“, „Vukovar“, „Veljko Marić- nisam kriv“, „Članovi udruženog zločinačkog pothvata“, „Ratni dnevnik Marka Miljanića“, „Tako je govorio dr. Franjo Tuđman“, „Bili smo prvi kad je trebalo“, monografiju Jakova Sedlara, „Josip Jović“,“Zar smo se za to borili“, Hrvatska početnica hrvatskog Domovinskoga rata“, „Hrvatski mučenici“, „Od srca srcu za Hrvatsku“, „Razgovori“, „Prešli nas žedne preko vode“ itd., itd. Dok su Gotovina, Markač i Kordić bili u zatvoru organizirao je preko tri stotine tribina u zemlji i inozemstvu… O njegovu životu i radu objavljena je i monografija (“Pobjednik ostaje sam”), dok je Hrvatska radio televizija (HRT) snimila i dokumentarni film “Zlatno srce Mladena Pavkovića”. Dokumentarni film o njemu snimila je Australska televizija i Varaždinska televizija (VTV). Godinama objavljuje kolumne s nazivom “Da se ne zaboravi” u “Hrvatskom slovu”, ali i na raznim portalima. Objavio je i najmanje novine na svijetu. Dosad mu je tiskano oko tri tisuće tekstova i komentara o stvaranju slobodne, samostalne i neovisne hrvatske države. Član je Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u dijaspori – HAZUD (Basel, Švicarska), Hrvatskog novinarskog društva (HND), društva Hrvatskih novinara i publicista (HNiP) te Društva hrvatskih književnika Herceg-Bosne. Živi u Koprivnici.
Piše/Danijel Špehar