Ministarstvo prosvjete Srbije preporučilo je školama da, prilikom učenja o temi “Građanski rat na području bivše Jugoslavije” iz povijesti, učenicima osmih razreda i srednjoškolcima prikažu film “Oluja” Miloša Radunovića kao “pomoćni alat”.
Stručni tim “Zavoda za unaprijeeđivanje obrazovanja i odgoja” ocijenio je da su osobine tog filma važbe za obrazovanje i odgoj učenika osnovnih i srednjih škola u Srbiji. Podsjetimo, radi se o filmu u kojem se povijesni događaji brutalno krivotvore, Srbi su nedužne žrtve koje su ustaše napale i protjerale iz čista mira, ničim izazvani.
Predsjednik Foruma beogradskih srednjih škola Aleksandar Markov rekao je da, budući da je “Oluja” igrani film, treba ozbiljno razgovarati s djecom o tome što je fikcija, a što povijesna činjenica. No, znajući kakva je društvena klima u Srbiji, naročito u vezi Domovinskog rata, povijesne činjenice su tamo isto što i fikcija.
Redatelj “Oluje” Miloš Radunović rekao je da mlade generacije moraju biti upoznate s tragedijama koje su se dogodile srpskom narodu.
“Film je medij koji djeca lakše razumiju, pa će im biti od koristi kada se bave lekcijom o velikim događajima na prostoru bivše Jugoslavije”, naglasio je Radunović.
Ravnatelj “Muzeja žrtava genocida” Dejan Ristić pozdravio je odluku da se film “Oluja” prikaže učenicima osnovnih i srednjih škola i objasnio da je to primjer pomoćnog nastavnog sredstva kako bi učenici bolje razumjeli problematiku teme iz naše nacionalne povijesti. Ristić je precizirao da je preporuka da učenici pogledaju film “Oluja”, te istaknuo da on nije obavezan za gledanje.
Ristić je rekao da emitiranje filma učenicima vidi kao primjer “dobre prakse u razvijenim demokracijama”, svrstavajući tako Srbiju u “razvijene demokracije”, što je činjenica koliko i “činjenice” prikazane u filmu.
Hoće li uskoro i “Dara iz Jasenovca” biti obavezna za učenike u Srbiji, kako bi ih se od malih nogu učilo mrziti Hrvate? Vjerojatno, jer u Hrvatskoj nije bilo nikakve reakcije na ovo. Šuti ministarstvo, nema prosvjedne note, šute i udruge branitelja – jedino smo za sad zabilježili reakciju Udruge branitelja (UHBDR 91.): “U hrvatskim se školama ne prikazuju filmovi s tematikom Domovinskog rata, odnosno filmovi koji opisuju stvaranje hrvatske države. Sigurni smo da bi naša djeca to rado gledala. No, u Srbiji ne razmišljaju tako. Ministarstvo prosvjete Srbije poslalo je preporuku svim školama u Srbiji da se ovo (njihovo) svjedočanstvo prikaže tijekom dva školska sata, ali da prije toga učitelji i profesori pripreme djecu o ovoj važnoj temi, koja je, kako rekoše, svježa, bolna i teška.”
Na temelju i ovog filma, kažu branitelji, djeca će steći svoju sliku o Hrvatima, koja neće biti ni malo lijepa:
“Ministarstvo znanosti i obrazovanja RH o tome šuti i ne želi se miješati. Ali, ne samo to! Njima uopće ne pada na pamet da hrvatskim školama predlože prikazivanje igranih i dokumentarnih filmova o Domovinskom ratu. Srbi su i inače deset koraka ispred nas u propagandi, a svi znamo da sto puta izgovorena laž, postaje – istina.”
Ideja da se djeci u Hrvatskoj prikazuju filmovi o temi Domovinskog rata je lijepa, problem je što neki značajan film o toj temi, pogodan za prikazivanje učenicima – jednostavno nikad nije snimljen. Svi narodi svijeta svoje ključne bitke, one iz kojih izvire nacionali ponos i kohezija, imaju pretočene u umjetnička djela: Amerikanci imaju brojne svoje programatske filmove o ratu za neovisnost, o Drugom svjetskom ratu, Englezi također, Francuzi o revoluciji, o škotskoj borbi za neovisnost cijeli svijet zna iz filma “Hrabro srce”. Mi za sad takav film nemamo – a izgleda da ga nema tko ni snimiti, jer Hrvatska radije financira koprodukcije s BiH i Srbijom, povijesne antihrvatske falsifikat poput “Dvora na Uni”, i filmove o ugroženosti Srba u Hrvatskoj.
Za razliku od toga, film “Oluja” je, kako je rekao i sam redatelj – državni projekt. Ima samo jednu svrhu – prikazati, kao što kaže redatelj i scenarist projekta Miloš Radunović, “jedan od najvećih zločina nad srpskim narodom. I sam redatelj kaže da “bez državne pomoći” film ne bi mogao biti realiziran, a vjerojatno nije bio ni jeftin. Naime, u filmu je sudjelovalo i oko deset tisuća statista, a glavni sponzor je Telekom Srbije za koji se u Beogradu priča da je ionako glavni Vučićev “novčanik” za sve njegove političke, državne i stranačke potrebe. Film je dio Vučićeve propagandne mašinerije koja priprema Srbe za neke buduće ratove protiv Hrvata.
Hoće li, pored djece u Srbiji, i naša o Oluji ubuduće učiti iz srpskih filmova, kad već svoje nemamo? I hoće li Ministarstvo vanjskih poslova reagirati? Ili ćemo konačno, uz potporu države, snimiti svoj film o Oluji – ne samo za našu djecu, nego i onu u cijelom svijetu, pa i onu u Srbiji, da vide i drugu stranu priče, ne samo onu kojom ih hrani njihova ratnohuškačka propaganda? Da ne spominjemo da je potreban i film o Vukovaru, ne (samo) kao umjetnički nego i kao državni projekt.