Prenosimo s portala bosna.hr
Pod parolom uvođenja nekoga novoga, “zajedničkog i inkluzivnoga” identiteta želi se, ustvari, reducirati postojeći bošnjački identitet. Pravi cilj jeste označiti, a zatim, kao smetnju “pridruživanju obitelji europskih naroda”, marginalizirati najvažniji dio postojećeg bošnjačkog identiteta, onaj islamski.
“Na Kosovu se događa nešto čudno, muslimani prelaze na katoličanstvo” glase senzacionalistički naslovi tekstova nekoliko hrvatskih medija, a koji prenose članak The New York Timesa “A Move Toward Christianity Stirs in a Muslim Land” u kojem se govori o fenomenu konverzije određenog broja kosovskih muslimana s islama na katoličanstvo.
Euro-američke strategije Kosovara ili euro-američke strategije za Kosovare
U ovome informativnom članku mogu se pročitati zanimljive izjave tamošnjih konvertita poput one “Da biste bili pravi Albanac, morate biti kršćanin katolik”, zatim tvrdnje da iza konverzija stoje utjecajne albanske emigrantske organizacije ili da je do sada pokršteno približno 3.800 kosovskih muslimana. Upadljivo je i nastojanje da se takvom trendu pruži neka vrsta historijskog utemeljenja tvrdnjom da je postojao znatan broj albanskih kriptokatolika koji su se navodno stotinama godina, bojeći se “strašne muslimanske odmazde”, pretvarali da su muslimani iako su potajno bili katolici.
Ipak u nastavku teksta postaje jasno da je ovaj fenomen katolizacije, ako ga se tako može nazvati, prije svega posljedica desetljeća prisilne ateizacije i kulturološke represije komunističkog sistema, prozelitskog djelovanja određenog dijela albanske dijaspore, specifičnih patologija albanskog nacionalizma te jedne vrste autokolonijalističkog mentaliteta u albanskoj politici koji, a što se u tekstu i eksplicitno navodi, smatra da je konverzija s islama na kršćanstvo “dio euro-američkog usmjerenja Kosovara”.
Štoviše tvrdi se kako je u pitanju čitava “euro-američka strategija Kosovara” stara desetljećima, a u čijoj pozadini se nalazi albansko traženje zapadnih saveznika protiv srpskog nacionalizma. Pošto srpski nacionalizam praktično počiva na islamofobiji, koju u dobroj mjeri dijeli s tim istim Zapadom, smatralo se da je muslimanstvo Kosovara prepreka ka pronalasku saveznika protiv Srba. Ovakav oportunizam pokušao se amortizirati tvrdnjama da je ne samo pravoslavni Beograd već i muslimanski Istanbul vjekovima Albancima uskraćivao njihov katolički identitet te priliku da zauzmu svoje pravo mjesto u Evropi, a danas u Evropskoj uniji koja je ekskluzivni kršćanski klub. Barem su to tvrdnje, shvaćanja i stavovi novopečenih konvertita.
Ma što bila prava istina nemoguće je ne primijetiti ogroman broj paralela sa situacijom u Bosni i Hercegovini, točnije sa situacijom u kojoj se danas nalaze Bošnjaci. Baš kao i na Kosovu i u Bosni i Hercegovini možemo primijetiti slične trendove, kao i činjenicu da se oni uvoze iz inostranstva. Ti trendovi naravno nisu stopostotno istovjetni, drugačije se nazivaju, često i drugačije manifestiraju ali nastupaju pod sličnim lažljivim parolama te imaju potpuno isti cilj – deislamizaciju nacionalnog identiteta.
Preko krsta do zvijezda
U onome što se događa na Kosovu, odmah upada u oči paralela sa narativom koji se već desetljećima servira Bošnjacima, a koji tvrdi kako je za “europsku budućnost Bosne i Hercegovine” te sam opstanak bošnjačkog naroda od suštinskog, štoviše životnog, značaja europeizirati same sebe, tako što će se prestati biti Drugim te se konačno asimilirati u dominantu kulturu europskog kontinenta.
Pogledajmo samo stalne pokušaje da se bošnjački identitet dekonstruira te “očisti” od svoga historijski najdužeg te samim tim i najformativnijeg dijela historije, onoga osmanskog te ponovo konstruira isključivo na temeljima onoga srednjovjekovnog, navodno više evropskog. Naravno taj novi konstrukt ne bi bio utemeljen na stvarnim historijskim srednjovjekovnim identitetima, jer je to u suštini i nemoguće, već na njihovoj reinterpretaciji, za koju bi naravno bili zaduženi oni koji i pozivaju na ova “nova čitanja”.
No odmah je uočljiva maliciozna ahistorijska selekcija “građe” za novu konstrukciju, jer kako pomiriti činjenicu da je nekadašnji duhovni i kulturni centar te mitološke kršćanske Europe, kojoj se Bošnjaci, eto, danas moraju prilagoditi, Vatikan, nekoliko puta pozivao na krstaške ratove protiv tadašnje Bosne i Bošnjaka nazivajući naše bošnjačke pretke prokletim hereticima, označavajući nas kao one Druge? Baš zbog mirenja takvih kontradiktornosti istovremeno je pod napadom i posebnost Crkve bosanske, ne toliko u kontekstu njenih stvarnih učenja, koliko u pokušaju da se ospori njena partikularnost i odvojenost od katoličke crkve, čime se posljedično želi dovesti u pitanje i bošnjačko tumačenja kontinuiteta s vlastitim nasljeđem.
Interesantno je što svi takvi poticaji na konverziju ne dolaze u vremenu obične sekularizacije već potpune ateizacije zapadne Evrope koja rapidno sječe svoje kršćanske korijene. U pitanju je mitomanija ravna onoj velikosrpskoj, jer mitološka srednjovjekovna Evropa na “judeo-kršćanskim temeljima”, njeni svjetonazori, način života, shvaćanja i vrijednosti potpuno su strani današnjoj stvarnoj Europi. Nije tu u pitanju samo protok vremena, već i činjenica da je Evropa u kojoj mi danas živimo formirana na vrijednostima, koje su i same od tada prošle bezbroj revizija i “mutacija”, koje nisu tek oprečne već su u koliziji s onima iz srednjovjekovne kršćanske Europe. Sasvim je očito da nije u pitanju neki obični trend romantičarskog kulturološkog anakronizma, već duboko politička i krajnje islamofobna politika određenih stranih centara moći.
Nisu kosovski Albanci niti Bošnjaci jedini muslimanski narodi izloženi ovakvim inicijativama. Isto se dešava u Egiptu, Iranu ili Turskoj gdje se islamski identitet pokušava prikazati kao neka vrsta “arapskog kolonijalizma”, mračno doba u kojem je uništena autentična kultura tamošnjih naroda i gdje se odvijaju čitave kampanje “otkrivanja vlastitog predislamskog nasljeđa” inspirirane ne otkrivanjem novih historijskih činjenica već potrebom konstruiranja temelja za neki novi, deislamizirani identitet.
Podvala bosanstva
U spomenutim inicijativama deislamizacije prošlosti, a time i sadašnjosti i budućnosti, nalazi se i pravi korijen fenomena tzv. bosanstva, te neobične pojave da je takva vrsta potpuno fantastičnog i prilično zatucanog nacionalromantizma obilato sponzorirana od strane inače kozmopolitskih međunarodnih organizacija, poput notornog USAID-a.
Pod parolom uvođenja nekoga novoga, “zajedničkog i inkluzivnoga” identiteta želi se, ustvari, reducirati postojeći bošnjački identitet. Pravi cilj jeste označiti, a zatim, kao smetnju “pridruživanju porodici evropskih naroda”, marginalizirati najvažniji dio postojećeg bošnjačkog identiteta, onaj islamski.
Zato svjedočimo i suludom insistiranju samoprozvanih Bosanaca na nekakvom nacionalno-kulturno-identitetskom zajedništvu Bošnjaka sa Srbima i Hrvatima, mada je svakome jasno da takve inicijative mogu imati samo kontraefekt te naštetiti stvarnom suživotu u Bosni Hercegovini. Ne samo da takve inicijative dodatno antagoniziraju ova dva naroda već pružaju priliku njihovim političkim elitama da svoju separatističku politiku pravdaju tvrdnjama kako se nalaze pod asimilacijskim pritiskom bošnjačke politike.
Ideja nacionalnog bosanstva, utapanja tri već odavno formirana naroda, tri kulture i tri svjetonazora u nekog novog mutanta ne samo da je zakašnjela, nemoguća, kontraproduktivna i suprotna historijskim činjenicama, ona je ništa više no paravan za identitetsku dekonstrukciju isključivo Bošnjaka ili konkretnije njihovu deislamizaciju. Ona nema za stvarni cilj stvarati neki novi nemogući identitet, mijenjati identitet Srba i Hrvata, već reducirati Bošnjaka.
Tome svjedoče izjave i nastupi ovdašnjih zagovarača “bosanstva”, koji krivca za srpsko i hrvatsko odbijanje ove sulude ideje redovno i jedino pronalaze u muslimanstvu Bošnjaka. Oni islamsku komponentnu bošnjačkoga identiteta vide kao najveću prepreku blaženom utapanju tri naroda u jedan amalgam.
Što da se radi
Kada se sve sabere i oduzme moguće je iz svake pročitanog i napisanog izvući nekoliko zaključaka.
Prvo, da asimilacijski pritisci, kojima su Bošnjaci ionako izloženi još od 1878. godine, neće prestati s približavanjem Europskoj uniji već da će se samo pojačati.
Drugo, da će takvi pokušaji deislamizacije Bošnjaka imati političke konotacije te će se oni koji ih budu zagovarali označavati kao prozapadni i prodemokratski akteri dok će se sve koji im se budu suprotstavljali demonizirati kao nazadnjake, agente autoritativnih i “malignih utjecaja” s istoka.
Treće, takvim trendovima će se pokušati pronaći povijesno utemeljenje ali i historijska nužnost, konkretno pozivat će se na predislamsko srednjovjekovlje i istovremeno tvrditi da je deislamizacija uvjet integracije u “europsku obitelj naroda”, ali i samog političkog ili biološkog opstanka.
Četvrto, nositelji takvih procesa će na početku možda biti lokalne ličnosti s margina, ali će se to pokušati institucionalizirati kako bi se sve dodatno potaklo i legitimiziralo. To se uostalom već i događa.
Peto i možda najvažnije, takve mračne namjere ne smiju ostati bez odgovora bošnjačkog društva na svim nivoima i presjecima. Individualno i kolektivno bošnjački narod mora ovo sjeme zla sasjeći još u korijenu.
Foto:Ilustracija