Godine 1990. pred sam „dan ustanka“ održan je u Srbu veliki svesrpski miting s izrazito velikosrpskim nabojem i podrškom Slobodanu Miloševiću, te otvorenim prijetnjama Franji Tuđmanu, Hrvatima i tek stvorenoj mladoj hrvatskoj državi i demokraciji. Na mitingu je bilo oko 150.000 Srba sa svih strana, među njima i Vojislav Šešelj, a neke od parola bile su: „Živio Milošešvić“, „Ovo je Srbija“, „Ne bojmo se ustaša“, „Zaklat ćemo Tuđmana“.
Na tom skupu, prepunom prijetećih poziva i prizivanja krvi, postalo je očigledno da Srbi neće dozvoliti nikakvo stvaranje hrvatske države. Bila je to, na određeni način, ublažena verzija ustanka iz 1941. o kome se sve zna. Od srpnja 1941. Hrvati više nisu živjeli na području Srba, Lapca, Petrovca, Drvara, Grahova i dr., već samo i isključivo Srbi. Ustanici, zanimljivo, nisu ubili nijednog Srbina, ali su ubili stotine Hrvata i protjerali tisuće Hrvata bez prava na povratak u svoje kuće i na svoju djedovinu.
Nakon skupa u Srbu 1990. vrlo brzo su na hrvatskim cestama osvanuli naoružani Srbi na barikadama, a uskoro su počela i ubijanja ljudi. Naravno, selektivno kao i 1941. – ubijani su isključivo i samo Hrvati, a Srbi ne. “Ustanička” područja, sada južnije od Srba, na trokutu Knin-Obrovac-Gračac ostala su bez Hrvata po istom obrascu kao i malo sjevernija 1941. godine. Ubijanja, progoni, palež, jauk hrvatskih žena i djece.
I I. i II. srpski ustanak u Hrvatskoj počeo je, može se reći, u – Srbu. Koj je na taj način (p)ostao simboličko mjesto preživljavanja velikosrpske ideje u kontiniutetu događanja do danas. Pa zar nisu i prošle godine djeca iz Bobote pjevala u Srbu “Moj će tata sekiricom da udara po krvnikovoj glavi”. Djeca naravno ne znaju ništa, ali roditelji i djedovi znaju da se to pjeva upravo na mjestu gdje se to i događalo u ova dva rata. No, ne po krvnikovoj glavi, nego po dječjoj. Kao što svjedoče ostaci desetero hrvatske djece od 3-9 godina ubijene od “ustanika” i bačene u Dabinu Jamu .
No, manji broj ljudi zna da se između 1941. i 1990. zbilo u Srbu još jedno veliko okupljanje i to u trenucima kada je hrvatski narod pokušao bar malo podići glavu nakon godina mučilišta totalitarističke Jugoslavije gdje je živio, kastriran i desetkovan, uglavnom bez ikakvih narodnih i političkih prava. Dobro služeći kao bankomat Beogradu i Titovoj partiji.
Bilo je to u vrijeme Hrvatskog proljeća, ponovno 27. srpnja, ali godine 1971. Srb ponovno postaje stožerno mjesto okupljanja Srba u protivljenju Zagrebu.
Na tom skupu je bila i hrvatska partijska delegacija na čelu sa Savkom Dabčević-Kučar. Zgranuta onime što je doživjela i vidjela tada, usred komunističke Jugoslavije gdje su Hrvati bili obespravljen narod sveden na razinu etničkog vegetiranja, ona događanja otvoreno opisuje u knjizi „Sedamdeset i prva ’71: hrvatski snovi i stvarnost“, poglavlje ‘Miting u Srbu’:
„Jedan od izraza raspoloženja te skupine bio je miting u Srbu, na dan koji se slavio kao dan ustanka naroda Hrvatske, 27. srpnja 1971. Tu nije bilo bitno pokazati tko su Srbi u Hrvatskoj, nego i organizirano prikazati i dokazati da je tu srpska Hrvatska. Naime, razni visoki vojni funkcionari i drugi političari na službi u Beogradu, povezani s navedenom skupinom, organizirali su proslavu u Srbu kao svesrpsku proslavu…
Bio je vedar, sunčan dan. Kad smo se pojavili na improviziranoj pozornici, na otvorenom, pred golemim mnoštvom ljudi (dovezenih), osjetili smo prema sebi zid otpora i mržnje. To je bio miting velikosrpske bodlje mržnje prema hrvatstvu i Hrvatskoj. Nikako ga drukčije ne mogu shvatiti!
Ta manifestacija bila je dobro organizirana sa željom da nam se pokaže njihova snaga, a poruka je bila: Velikosrpstvo je tu, iza nas! S dna provizorne pozornice pošli smo prema naprijed, prema mnoštvu. Ljudi, dovučeni autobusima iz Bosne i Vojvodine i tko zna odakle sve, bili su umorni, znojni, pripiti (rana jutarnja rakija), s prijetećim raspoloženjem. Bili smo im tu – na dohvat ruke. Mi – za koje se tvrdilo da želimo ponovno „klati“ Srbe u Hrvatskoj!
Organizatorima je cilj bio organizirano prikazati i dokazati da je tu „srpska Hrvatska“, svojevrsna demonstracija sile i prijetnje, uz jasnu poruku “Budite mirni, velikosrpstvo je tu, iza vas!
Kad su počeli govoriti, opet ovacije Draži Markoviću, pa Đoki Jovaniću, i parole, parole, parole, Jugoslaviji, Titu, Partiji, bratstvu i jedinstvu i sl. – ali ne i Hrvatskoj. Jesam li to u svojoj zemlji, gdje li se to nalazim? – ogorčeno sam se pitala. Jesmo li mogli (morali) to spriječiti?
Na povratku u Zagreb zapisala sam u svoj notes: Miting uzbuđenja. Mrze nas, i ne će se libiti za četništvo proliti krv. Strašno? Smiješno? Opasno? Prijeteće? Sve to. Stvari se kreću prema raspletu! Mnogo godina poslije događaji su potvrdili moje slutnje i sumnje.“
HDZ je ‘uskrsnuo’ proslavu u Srbu prije 7-8 godina iz vlastitih oportunističkih i sitnostranačkih razloga. Još odzvanjaju riječi izrečene 2009. potpredsjednika HDZ-ove vlade iz redova SDSS-a Slobodana Uzelca “Ako vlada Jadranke Kosor do kraja godine ne sagradi novi spomenik partizanima u Srbu, SDSS će napustiti Vladu!”. I sagradi ga Jadranka Kosor a hrvatski sabor postade pokroviteljem ovog četničkog derneka.
I HDZ učini tako. A sabor preuze pokroviteljstvo…
Samo problem je što u Srbu nije podignut spomenik partizanima ili borbi protiv fašizma, nacizma i čega god, već je to ponajprije spomenik koji veliča ubijanje Hrvata i nevinih ljudi koje se dogodilo na taj dan. Jer kao što smo rekli nisu ubijani tada ni nacisti, ni fašisti, ni Srbi, već isključivo i samo – Hrvati.
A.K.