Ne rijetko čujemo kako je našem društvu potrebna temeljita moralna i duhovna obnova – odnosno, vraćanje onim već dobrim dijelom odbačenim ili relativiziranim vrijednostima na kojima počiva civilizacija…
Čujemo to, ali s oltara naših crkvi, iz usta svećenika, fratara, vjerskih teoretičara, filozofa, teologa, na simpozijima i javnim tribinama, ali ne i od vodećih političara koji se kite demokršćanstvom, a u isto vrijeme od ovih i sličnih tema bježe kao vrag od tamjana.
Kojem to društvu nisu potrebni moralni, pošteni, čestiti ljudi, oni koji ne kradu, ne varaju, ne lažu, a javne poslove i poslove od općeg interesa obavljaju odgovorno, savjesno, brižno? Nije li najveći problem kod nas, koji se itekako očituje u svakodnevnom životu, ponajprije na javnoj i društvenoj sceni, upravo to što na najodgovornijim mjestima uglavnom nemamo takve osobe?
Bez općeprihvaćenih moralnih načela i normi nema harmonične društvene zajednice, bez njih smo lišeni kodeksa na kojemu počiva smisleni i racionalni odnos pojedinca prema društvu (državi) i obrnuto, pa i međusobni odnos pojedinaca u zajednici. To je poznato još od vremena Sokrata (koji je tvrdio da čovjeka ne određuje samo opažaj, nego ponajprije moral, um, osjećaj dužnosti i savjest).
Biti moralno biće u suštini znači biti humanist i ponašati se tako da si kao čovjek na korist ne samo sebi nego i okruženju, odnosno svojim bližnjima. To, naravno, podrazumijeva prije svega odricanje. Čovjek se najprije svojevoljno i svjesno odriče svoje apsolutne i bezuvjetne slobode (prihvaćanjem samih moralnih normi), a potom i svoga egoizma i konformizma i pripravan je na žrtvu za drugoga – kako u materijalnom, tako i u svakom drugom smislu.
Dakle, moralne norme nisu same sebi svrha.
One su kamen zaglavni svake zajednice i bez morala nastupa stanje kaosa, nereda, stihije u kojoj se čovjek ponovno počinje ponašati kao nekad u vrijeme dok je bio pripadnikom čopora – neidentificirana jedinka čije ponašanje uvjetuju nagoni i instinkti, a ne razum.
Otac moderne povijesti filozofije, Giambattista Vico (23. lipnja 1668. – Napulj, 23. siječnja 1744.), definirao je tri civilizacijska stupa: vjerovanje u Boga, zajednicu muškarca i žene i poštovanje prema mrtvima. Temelji suvremene civilizacije (po njemu), postavljeni su onda kad je čovjek počeo vjerovati u “višu silu” (odnosno, shvatio da on sam po sebi nije mjerilo svega i da postoji Tvorac kojemu je odgovoran za svoje ponašanje tijekom ovozemaljskog života), izašao iz čopora vezujući se za ženu i stvarajući obitelj i kad je konačno počeo pokapati svoje mrtve i odavati im počast. Ujedno je to značilo vezivanje za određeno podneblje i prekid s tadašnjim nomadskim načinom života. Ovaj proces prati i vjerovanje u neumrlost ljudske duše, u čemu najveću ulogu igra kršćanstvo čije su moralne i duhovne norme uspostavile sasvim novi i do tada čovjeku nepoznati moralni kodeks stvoren kao savršeni model egzistencije ljudskog roda u harmoničnoj zajednici u kojoj su ljubav prema bližnjem, mir i međusobna solidarnost (žrtva) ono što ispunjava život i čini ga smislenim i svrhovitim.
Nije mi poznato da je bilo tko pobio ovu teoriju o stupovima civilizacije, kao niti onu po kojoj je kršćanski pogled na svijet temeljni postulat ne samo harmoničnog življenja u ljudskoj zajednici, nego i putokaz koji nam osigurava smisao života i unutarnji duševni mir, pa na koncu i ideal društva i svijeta ka kojemu čovjek treba težiti ukoliko sebi i drugima želi dobro.
Europa se, nažalost, danas odriče kršćanstva i Krista, iako je to izvan svake sumnje ona temeljna vrednota koju mora sačuvati kako bi sačuvala sebe.
No, koja se to “Europa” odriče ovih vrijednosti?
Ona liberalistička, “progresivistička”, neokomunistička, anarhistička u kojoj je svijet materijalizma jedina priznata vrijednost, a gramzivost, pohlepa, hedonizam i egoistično poimanje ljudskih prava i sloboda mjerilo “napretka” i “progresa”.
Postoji i kršćanska Europa koja bije bitku za svoju vjeru, svjesna da je to jedino sigurni sidro u vremenima bura i oluja. Ona je svjesna svoje povijesti i kršćanskih korijena i njih se odreći neće.
Sjetimo se našega pape sv. Grgura Velikog i Benediktinaca čijom je zaslugom započela kristijanizacija Starog kontinenta, da bi se on u samo 5 stoljeća (od VI. do X. vijeka) zahvaljujući Kristovoj vjeri pretvorio od područja na kojemu su vladali bezakonje, barbarstvo i divljaštvo u lučonošu svjetskog napretka i progresa – uz sve nemire, ratove i sukobe koji su, nažalost, ostali neizbježna posljedica odstupanja od tih kršćanskih načela i vrednota.
Danas, nažalost, svjedočimo agresivnim pokušajima urušavanja ovih temelja civilizacije. Kršćani su najugroženija skupina na svijetu – njih se nesmiljeno progoni, ubija, zlostavlja, obespravljuje… Kršćanski svjetonazor izvrgava se ruglu i predstavlja kao opasnost!? I u tomu, prednjači ta “progresivna”, “liberalna”, “ljevičarska”, anarhistička Europa.
Mogu li bezuvjetna ljubav, mir i žrtva za bližnjega biti opasnost za bilo koga razumnog, za onoga tko želi normalno i zdravo društvo i harmonične odnose među ljudima?
U Hrvatskoj se svaki čas diže galama oko neke “konzervativne revolucije” (koju, navodno, provodi ova današnja Vlada, Crkva, tko li?), a da se čak niti ne kaže što se pod time podrazumijeva.
Zar je zaštita života kao temeljne vrijednosti ljudskog roda nešto štetno?
Može li “kultura smrti” (neograničeno ubijanje nerođene djece u ime “ženskih prava”) donijeti ikakvo dobro? Čemu oni silni napadi na mirni hod “Za život” i druge manifestacije kojima je cilj skrenuti pozornost na to da i nerođena djeca imaju svoja neotuđiva prava – prije svega ono temeljno ljudsko pravo na rođenje i život? Kako je to društvo koje legalizira masovno ubijanje ljudskih bića, a tobože se svim silama “zalaže” za ljudska prava!?
Ima li živo ljudsko biće, pa i ono nerođeno, svoja neotuđiva prava i tko mu ih i u ime čega može oduzeti? Zar su samo “prava žena” bitna i može li se tako olako prijeći preko legalizacije ubijanja nerođenih? Nije li to vrhunski cinizam, hipokrizija kojoj nema ravne?
Ide se tako daleko da se negiraju čak i naravni zakoni, pa i same antropološke datosti! Rod se proglašava “društvenim konstruktom” iako je posve bjelodano da je spol (kojega nasljeđujemo rođenjem) temelj roda!?
Gej parade na kojima se razgolićeni perverznjaci šepure na ulicama, javno ližu, ljube, miluju, nose skaradne parole, izvikuju uvredljive poruke i krše sve norme javnog reda (dok ih budno čuva policija) i na drugoj scene u kojima nekoliko frustriranih i nesretnih žena propalih života i sumnjivog morala (uz glasnu i orkestriranu potporu stream medija i pozornost TV kamera) napadaju mirnu povorku od nekoliko desetaka tisuća ljudi koji gradom šeću ZA ŽIVOT – to je slika našeg posrnuća – ne posrnuća naroda, jer hrvatski narod je još uvijek u velikoj većini vjernički i drži do svoga morala i svjetonazora, nego naših političkih elita i onih koji kreiraju javno mnijenje i odobravaju to što se događa.
Svjedoci smo čak i toga da se napadaju molitvene skupine koje na javnim prostorima (ispred bolnica) mole ZA ŽIVOT!?
Najveća smetnja je ŽIVOT! A što je supstitut za odricanje od života!? Dakako, samo i jedino SMRT!
Treba li ikomu razumnom i zdrave pameti dokazivati kako cilj ni jedne civilizacije (pa tako i naše) nije i ne može biti izumiranje, nego naprotiv, rađanje i odgajanje novih naraštaja i to u prirodnom i zdravom okružju najprimjerenijem za njegov normalan psiho-fizički razvoj: OBITELJI.
Obitelj, brak i pravo na odgajanje vlastite djece također su izvrgnuti nesmiljenim atacima. I sve je to jedna te ista priča.
Je li normalno da se u jednoj većinski katoličkoj zemlji kao što je Hrvatska tako primitivno, bahato, rasistički i vulgarno nastupa prema kršćanskim vrijednostima? Do te mjere da se najveće relikvije i svetinje naših katolika uspoređuju sa smrznutom govedinom iz “Konzuma”, a vjerničke hodočasničke procesije nazivaju “nekrofilskim orgijama” – što, nažalost, od naših sudova nije okarakterizirano kao govor mržnje!? Je li normalno da se iza slobode “umjetničkog stvaralaštva” na kazališnim daskama ili putem filma publici serviraju gnjusni sadržaji s opskurnim sotonističkim seansama u kojima ne samo da nema ničega umjetničkog, nego je namjera anti-katoličke kampanje tvoraca ovih uradaka posve prozirna, prepoznatljiva i jasno vidljiva? Jedini cilj je: povrijediti, omalovažiti, izvrgnuti ruglu, poniziti, stvoriti ozračje hajke koja bi ugušila sve ono što nije u skladu s tim sotonističkim, destruktivnim, bolesnim pogledom na svijet. Katolike se naziva “katolibanima”, javno se poziva na paljenje crkvi i progon svećenika!
Nije li vrijeme da javno postavimo pitanje: Otkud da u Hrvatskoj nije na meti niti jedna druga vjerska konfesija osim većinske, katoličke? Kakve bi reakcije iste ove javnosti koja se zabavlja uvredama na račun nas katolika i prešutno odobrava taj primitivizam bile u slučaju da su istom takvom ruglu (ne daj Bože, ne priželjkujem to ni slučajno!) izvrgnuti pravoslavlje, judaizam, islam ili bilo koja druga vjerska konfesija!? Kakve bi tada bile reakcije!? Bi li se i to definiralo kao “sloboda govora” ili “sloboda umjetničkog stvaralaštva”!?
Na kraju, dolazimo do još jednog neizbježnog pitanja:
Otkud tako agresivna kampanja (na širem, globalnom planu) u kojoj je glavna meta kršćanski svjetonazor odnosno tzv. konzervativni pogled na svijet?
Odgovor i nije previše kompliciran.
Moralne norme koje zastupa Kristov nauk u oštroj su opreci s materijalističkim, hedonističkim načinom života, sa svijetom u kojemu vladaju grabež, pohlepa, prijevara, laž, kriminal, korupcija, odsustvo solidarnosti, seksualne perverzije, nepravda i u krajnjoj konzekvenci degradacija ljudskog bića.
To su dva posve nepomirljiva sustava vrijednosti bez ikakvih dodirnih točaka.
Kako bi se od ljudskog bića stvorila bezlična masa koju je moguće oblikovati u skladu s tim nakaradnim materijalističko-hedonističkom svjetonazorom, treba ga najprije lišiti identiteta i iz svijesti mu izbrisati sve ono što stoji na putu tomu. I tada je jedinka ispranog mozga spremna za to da joj se usadi novi stav i od nje napravi potrošača – konzumenta njihove ideologije.
I u konačnici, sve je podređeno profitu, zaradi, novcu. Čovjek konzervativnih shvaćanja i tradicionalnog načina življenja ne trči za robnim markama, najnovijim tehničkim pronalascima, ne posjećuje “salone ljepote”, fitness-centre, ne podliježe novim trendovima koji prate “suvremeni način života”, ne “guta” medijske sadržaje koji mu se serviraju.
I u tomu je najveći problem.
Čovjek – potrošač, čovjek – konzument kojim će upravljati banke, korporacije i veletrgovine putem medija i reklama, biće koje nema svoju slobodnu volju, stav, mišljenje, to je ona idealna individua bez svijesti toliko potrebna kreatorima “novog svjetskog poretka” čije naznake itekako možemo zamijetiti na primjeru današnjih “razvijenih” zapadnih zemalja.
Iz carstva napretka i progresa – u carstvo destrukcije ljudske osobe, tako bi se najkraće mogao definirati taj put bez povratka kojim idu “najrazvijenije” zemlje Zapadnog svijeta.
Mi Hrvati još uvijek imamo neku šansu.
Ugledajmo se na Poljsku i Mađarsku i pružimo otpor toj pošasti na jedini mogući i djelotvoran način: držimo se svoje vjere, tradicije, svojih običaja, kulture, jezika, pisma, nacionalne povijesti i ne dopustimo da nas vrate u čopor.
Ljudskom rodu trebali su deseci tisuća godina da izađe iz čopora, a u samo nešto više od dva stoljeća svoje “industrijske revolucije” uspio je dobrim dijelom sebe pretvoriti u “potrošačku životinju”.
Čovjeka ljudskim bićem čini ono ne-materijalno – duh, život, duša, ili kako god to nazvali. Kad umre, iza njega ostaje raspadljiva ljuštura u kojoj je prebivao život, mrtva materija koja je posmrtni ostatak, a ne čovjek. Dakle, ljudsko biće ne postoji bez tog ne-materijalnog, metafizičkog, za što mi kršćani vjerujemo da je od Boga udahnuta duša.
Pa kako onda materijalisti nisu u stanju priznati svoju zabludu i uvažiti tu prostu činjenicu? Kako s materijalističkog stanovišta objasniti ono što ne spada u materijalni svijet?
Ono što nas čini ljudima nije dijelom toga materijalnog svijeta.
Zato, ne klanjajmo se “zlatnom teletu”!
Držimo se vjere našega Spasitelja Isusa Krista. Naše pradjedovske vjere koja nas je održala. Sjetimo se poruka što nam ih je uputio naš ljubljeni papa sveti Ivana Pavao Drugi u vrijeme tri pastoralna posjeta. Onoga što nam je na Jelačić placu poručio Benedikt XVI.
To je najbolja brana prema onima koji nas žele iskorijeniti. O tu stijenu, već se više od dva milenija odbijaju sotonske sile koje nastoje srušiti Križ i Crkvu. Zločinački režimi i sekte dolaze, prolaze i propadaju, Vjera i Crkva ostaju neokrznuti.
To nam je jedini pravi i siguran oslonac.
Sjetimo se Isusovih riječi: “Ti si Petar-Stijena i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju i vrata paklena neće je nadvladati.” (Mt 16,13-19)
Piše / Zlatko Pinter