Potaknuti sve alarmantnijim stanjem u zemlji (demografskim i svakim drugim propadanjem), pojedini hrvatski znanstvenici počeli su se okupljati oko ideje nužnosti spašavanja naroda i države od nestajanja. Više nezavisnih intelektualaca u zadnje vrijeme upozorava, naime, da su se postojeće hrvatske političke elite potpuno odnarodile te da nimalo ne mare za interese države i naroda, što Hrvatsku dovodi na rub sloma.
Krah Agrokora, odnosno okolnosti koje su dovele do propasti najveće hrvatske kompanije, dodatno su razgolitili sav jad i bijedu hrvatske politike i gospodarstva, zbog čega bi, tvrde oni, to moglo čak i pomoći Hrvatskoj da dozna punu istinu o sebi te zaustavi hod u provaliju.
”U Hrvatskoj je stvoreno iznimno teško političko, gospodarsko, sigurnosno i ljudsko stanje. To se treba pripisati ponajviše nacionalnoj veleizdaji, koju su prema narodu napravile hrvatske političke stranke. To je razlog što Hrvati prazne svoj zavičaj i svoj povijesni životni prostor”, tvrdi u svojim istupima prvi hrvatski ministar vanjskih poslova, mr. sc. Zdravko Mršić, a vrlo slične stavove možemo čuti i od uglednog demografa dr. sc. Stjepana Šterca te od još nekih nezavisnih intelektualaca.
O svemu tome razgovarali smo s bivšim ministrom te političkim piscem Zdravkom Mršićem.
Šterc i Vi dijelite vrlo slične stavove o dramatično nepovoljnoj hrvatskoj sadašnjosti i nužnom hitnom djelovanju. Znači li to da su se nezavisni intelektualci počeli udruživati i okupljati na istoj platformi? Oko kojih stavova ste suglasni?
Svi ljudi koji slobodno opažaju i slobodno misle, uključujući i slabo školovane obične ljude, stvaraju iste zaključke o stanju naroda i o putu kojim hrvatska politika gura narod. Zaključci o slabom stanju i brzom propadanju naroda postaju vidikom nove skupne svijesti. Ipak, istom predstoji povezivanje i udruživanje dobro školovanih ljudi u političku silu. Mediji poput Vašega mogu ozbiljno pomoći povezivanje ljudi, u kojima se pojavila prava skupna svijet. Naš razgovor je Vaš prinos povezivanju ljudi. Povezivanje cijelog naroda u političku velesilu trebaju predvoditi nove političke stranke, koje su utemeljene radi promjene hrvatskog političkog sustava, ali i svi izabrani predstavnici naroda, kojima njihove stranke dosad nisu dopuštale da se brinu za narod i da se staraju za hrvatsku državu.
Zašto bi slom Agrokora mogao biti i dobar za Hrvatsku?
Nastanak i bujanje Agrokora bili su plod političke i poslovne urote nositelja narodu otetoga društvenog kapitala, koji se bio zatekao u Hrvatskoj 1990. godine. Djelovanje te korporacije bilo je obmanom naše javnosti i prijevarom naroda. Slom Agrokora treba otkriti pravu istinu ne samo u djelovanju urotničkih snaga koje su stvorile i njegovale tu korporaciju, nego i istinu o ukupnoj hrvatskoj politici, a posebice istinu o hrvatskom političkom sustavu, pod kojim narod propada i prazni našu bogomdanu zemlju.
Zasad se objavljuju podatci o gubitcima u poslovanju korporacije, ali se istom treba otkriti smisao i narav politički pomognute oplodnje iz koje se pojavila korporacija. Pisao sam da je Republika Hrvatska bila banovina ili „krajina“ u državi Agrokor. Vjerujem da je potrebno objaviti podatke o tomu koliko su svi hrvatski ministri financija, redom od prvoga do sadašnjega, oprostili Agrokoru duga državi na osnovi neplaćenog PDV-a: koliko je bio izravan oprost Agrokoru, koliko poduzećima koje je ta korporacija kanila preuzeti, a koliki je bio oprost nakupljenog PDV-a u poduzećima tijekom trajanja natječaja i ugovaranja za njihovu prodaju Agrokoru za jednu kunu. Oprosta PDV-a je bilo. Vlada bi morala objaviti istinu o tom oprostu, koji je ona davala samo nekim korporacijama.
Kako je moguće da političke elite u tolikoj mjeri podcjenjuju zdrav razum naroda (koji je još ostao u Hrvatskoj) da unatoč očitom putu u propast i dalje ne haju za narod i državu?
Politikom se u Hrvatskoj bave ljudi gladni vlasti, a ne ljudi koji bi htjeli nešto napraviti za zemlju i narod. Takve ljude na vlast dovodi kapital, koji sam ne može voditi nacionalnu politiku, jer kapital ima na raspolaganju samo gospodarska sredstva, ali ne i politička. Nakupljen golemi kapital, koji je iscrpljen iz prirode i iz rada ljudi, bio je nadvladao sve narode pa i hrvatski. Uspostavljene hrvatske političke stranke su u najmu ili u „autsorsingu“ kod kapitala. Veliki porok hrvatskog političkog sustava je nakazan izborni sustav, koji volju birača pretvara u mandate kartela uspostavljenih političkih stranaka. One su svojim protivnarodnim djelovanjem ozloglasile pojam „politička stranka“. Narod više ne vjeruje strankama i očekuje pojavu alternativnih političkih sila, možda pokreta ili okupljanja.
Kažete da su političke stranke napravile nacionalnu veleizdaju. Zašto to tvrdite?
Uspostavljene političke stranke, od kojih su mnoge prije važne stranke već propale, ne obavljaju posao za narod, nego za Europsku uniju, kapital, za velike domaće i tuđe korporacije i za tržište. Na koje su grane zbog svojega nakaznog djelovanja spali HSLS, HSS, HNS i HSP? Kapital je u svim zemljama već dugo tuđa ili tuđinska vlast nad narodima. Politički rad za probitke tuđinaca je nacionalna veleizdaja. Mnoge nacionalne političke vlasti ostavile su svoj narod na cjedilu. Europska unija, koja je tvorevina svjetskog kapitala za uništavanje suverenih naroda i koja je pod nadzorom njemačkog industrijskog kapitala, tuđinska je vlast u Hrvatskoj i u mnogim drugim članicama Unije.
Rekli ste da nove političke stranke trebaju okupiti narod da se sam izbavi od propasti i da se obnovi. Što to znači?
Sve stranke koje uistinu kane povesti brigu za zemlju i narod moraju se pretvoriti u političke sile, koje imaju samo jedan, izravan, skupni posao. To je buđenje i okupljanje naroda, koji je jedini kadar od malih, sitnih ljudskih sila napraviti političku rezultantnu silu, koja je u stanju nadvladati kapital, učiniti korporacije odgovornima i zaštiti domaće tržište. Samo cijeli probuđeni narod može osloboditi sam sebe, potvrditi svoju suverenost, zaštititi se i opet poći putem napretka. To je posao i mnogih drugih naroda, uključujući američki i njemački.
Koje su to nove političke stranke? Mislite li na Most, Promijenimo Hrvatsku, Živi zid? Ili još neke stranke?
Spomenute političke stranke su nove stranke, koje su utemeljene za promjenu hrvatskog političkog sustava koji tare narod. One kao ni druge slične stranke ne mogu uspjeti kao stranke, jer će se prije ili kasnije same uništiti sudjelovanjem u umjetnim stranačkim koalicijama. Želja malih stranaka za uzimanjem mrvica vlasti upropastit će sve stranke, koje ne ostanu u oporbi. U koalicijama male stranke propadaju, a „velike“ se smanjuju. Stranke kakve smo dosad poznavali stvar su prošlosti.
Motrenje hrvatske stranačke pozornice vodi zaključku, da se i SDP – ako se želi izbaviti neizbježnog rasapa – treba od problematične pretvoriti u novu političku silu, koja će s ostalim novim političkim silama prionuti uz isti, jedan, narodni posao, koji stoji pred svim političkim silama. Mislim, da pritom SDP mora i promijeniti ime te sa sebe ukloniti biljeg komunizma, antifašizma, ljevičarstva, menjševizma i internacionalizma i okaniti se tobožnje brige za radničku klasu koje više nema. SDP mora iskoristiti ostatak svojih političkih mogućnosti u radu za narod. Spas svim postojećim strankama je u prianjanju uz posao za narod i uz brigu za zemlju. Pitanje je, imaju li sve izgubljene stranke snagu, da se okane kapitalističke politike i da se priljube uz narod.
Kako bi te nove političke stranke trebale djelovati da spase hrvatski narod i državu od propasti? Zašto bi se, kako tvrdite, i Katolička crkva trebala uključiti?
Spas svih političkih stranaka, novih i starih, malih i velikih, je u radu za spas naroda. Svim je strankama bolje da se okane politike i da se prihvate buđenja i okupljanja naroda, jer će se narod prije ili kasnije sam probuditi. Drugi američki predsjednik John Adams bio je iznimno mudar i učen čovjek. On je rekao: „Ishod Američke revolucije bio je određen prije nego što je ona počela. Narod se probudio, pogledao oko sebe i uvidio da je narod.“ Za stranke je bolje da one bude i okupljaju narod, nego da okupljeni narod probudi njih.
Katolička crkva ima goleme političke mogućnosti. One su joj ostale od Isusa iz Nazareta, koji je rekao „Caru carevo, božje Bogu!“ i koji je zagovarao stvaranje ljudske i društvene dinamike mimo vlasti. Crkva se treba mimo vlasti primiti posla za spas naroda, koji je ona stoljećima čuvala i očuvala.
To je ujedno i baština, koju je Crkvi i narodu ostavio Alojzije Stepinac, koji je bio izniman svjetski političar i dobar pastir. Stepinac je živio u pet država: Austriji, monarhističkoj Jugoslaviji, Banovini Hrvatskoj, Nezavisnoj Državi Hrvatskoj i komunističkoj Jugoslaviji, a kao nadbiskup djelovao u četiri. Sve te države su propale, ali on je u svakoj od njih razlikovao politiku od države. U svakoj od tih država on je bio protiv uspostavljene politike i to zato, da zaštiti hrvatstvo i katolištvo, kako je sam govorio. Danas Crkva mora iskoristiti svoje političke mogućnosti da vrati suverenost narodu, da ga zaštiti i da mu pomogne da nastavi put napretka. To joj je najpreči posao.