Dana 7. srpnja 1991. združene snage agresorske Jugoslavenske narodne armije, zajedno s pobunjenim Srbima iz susjednih sela Bobote i Silaša, svom silinom napali su malo selo Ćelije…
Zbog toga što je smješteno na važnom opskrbnom pravcu od Osijeka do Vukovara, selo je duže bilo opkoljeno, a okršaji su počeli u prvim danima srpnja napadom na vojnike zadužene za dostavu hrane i sanitetskog materijala. Nakon što su 9. srpnja zauzete, Ćelije postaju prvo hrvatsko selo koje je srpski agresor uništio i zapalio. Srpski pobunjenici i pripadnici postrojbi ratnog zločinca Željka Ražnatovića Arkana s vremenom su ondje stvorili masovne grobnice u koje su bacali tijela preminulih zatočenika iz zatvora u Dalju, te zarobljenih civila iz sela Klise.
Napadi na Ćelije važni su i za početke ratnog puta osječke 106. brigade koja je službeno ustrojena 28. lipnja., dan nakon što je jugofašistička agresorska JNA prolaskom tenkova po osječkim ulicama demonstrirala oružanu moć. Prvi zapovjednik brigade Eduard Bakarec imao je težak zadatak u ustrojavanju jer valjalo je braniti više od 50 kilometara bojišnice oko Osijeka, odnosno niz mjesta istočne Slavonije koja su postala metom velikosrpske agresije.
Prosinac 1991. bilo je najkritičnije razdoblje za ratni put brigade. Dana 5. prosinca snage agresora iz više smjerova, od Nemetina do Ivankovca, napale su oklopništvom i pješaštvom Osijek. Najtragičniji dio obrane zbio se na prostoru šume Rosinjače, gdje je poginulo 16 osječkih branitelja koji su satima odolijevali srpskim napadima. Grad je uz veliku žrtvu tog dana trajno obranjen, a srpski agresor uzvratio je osvetničkim udarima poput onoga 8. prosinca, kada su JNA i pobunjenici pet i pol sati neprekidno granatirali Osijek.
Osim Slavonije, 106. brigada je obranila Bosansku Posavinu i Južno bojište, a sloboda je plaćena iznimno velikim žrtvama; poginula su 174, a ranjeno je 850 pripadnika brigade.
T.H.
