U Vukovaru je u danas obilježena 26. obljetnica ustroja 204. vukovarske brigade, čiji su pripadnici branili Vukovar i okolicu 1991. godine u agresiji na taj dio Hrvatske. Ovim datumom se svake godine “načinje” priča o vukovarskoj golgoti, počinje se podsjećati na gubitke, žrtve ali i heroje.
Jedno sasvim novo, nježno lice ovih heroja otkrila nam je “djevojčica u plavom kaputiću”, Željka Mitrović:
”Tih dana u skloništu, moju majku i nas petero djece, obilazili su branitelji, među kojima Blago Zadro, Jean Michel Nicolier, pa još jedan HOS-ovac kojeg smo zvali Šnicla… Moju obitelj je otac napustio prije rata, pa smo u njima imali zaštitnike. Sestrin je bio Šnicla, a moj Aco… Činili su za nas što su mogli tih dana, trudili se da što manje osjećamo rat, igrali se s nama. Ne znate koliko mi je Aco značio. Moja sestra i ja u svojim smo zaštitnicima pronašle oca”, izjavila nam je Željka i dodala:
”Imala sam šest godina. Neke su mi situacije u magli, ali neke neću i ne mogu zaboraviti. Za Vukovar više nije bilo nade. Pao je, i tog jutra kad smo izvedeni, slika koju smo zatekli bila je stravična. Grada kao da više nije bilo, ulice pune četnika koji ‘proslavljaju pobjedu’. Kako smo izlazili iz podruma, tako smo sačinjavali kolonu koja se kretala, ne znajući kako će se sve završiti. Gradom su odjekivali pucnjevi, jer su naši susjedi Srbi koji su se s nama skrivali, pokazivali četnicima pojedince za koje su smatrali da ne bi trebali izaći. I nisu. Takvi su odmah ubijeni i bačeni sa strane kao psi. Moje je lice bilo paralizirano od straha, sve do trenutka koji me kao dijete bacio u očaj i rasplakao”, objašnjava nam Željka razloge svojih suza na slici koja je obišla svijet:
”S nama u koloni bio je i Aco. Isto tako, kroz tu prašinu, leševe i krv, s nama je hodala i naša susjeda iz skloništa, Nada, koja je s Acom netom prije popušila zajedničku cigaretu. Hodali smo tako okruženi bradatim, prljavim i smrdljivim četnicima, a onda je Nada odjednom uperila prst u Acu i rekla: ‘On je ustaša iz Njemačke’. Bili smo u šoku; ona je s mojom mamom dijelila zadnje zrno kave, a onda je odjednom presudila Aci. Sjećam se samo da je imao bijelu majicu i jaknu koju su mu četnici razderali, a on je samo stigao reći da nije učinio nikome ništa nažao. Rafal je Acu sasjekao na pola, pao je kao pokošen pred moje noge. Moj dobri duh, moj zaštitnik umro mi je pred očima. Bacili su ga sa strane. Tek tada sam počela plakati”, otkrila je Željka istinu o trenutku u kojem su je ulovile kamere i razlog njenih suza.
Željka i danas voli svoje zaštitnike. Poslije Ace, na Ovčari je ubijen i sestrin zaštitnik Šnicla. To su stvari koje ne zaboravlja. Zbog njih je, kaže, uz branitelje do posljednjeg daha.
𝐔 𝐬𝐩𝐨𝐦𝐞𝐧 𝐧𝐚 𝐡𝐫𝐯𝐚𝐭𝐬𝐤𝐞 𝐳̌𝐫𝐭𝐯𝐞 𝐁𝐥𝐞𝐢𝐛𝐮𝐫𝐠𝐚 𝐢 𝐊𝐫𝐢𝐳̌𝐧𝐨𝐠 𝐩𝐮𝐭𝐚
Danas smo se na splitskom Lovrincu, u molitvi i tišini, 𝐩𝐨𝐤𝐥𝐨𝐧𝐢𝐥𝐢 𝐬𝐣𝐞𝐧𝐚𝐦𝐚 𝐝𝐞𝐬𝐞𝐭𝐚𝐤𝐚 𝐭𝐢𝐬𝐮𝐜́𝐚 𝐧𝐞𝐯𝐢𝐧𝐢𝐡...
