Kad govorimo o pustom (balkanskom) naoružavanju, nužno je prisjetiti se najvećeg lovca među predsjednicima i njegove glasovite (lovačke…): „Živimo kao da će sto godina biti mir, a spremajmo se kao da će sutra izbiti rat.“ No treba ga, u aktualnim okolnostima, ipak malo doraditi.
Piše: Josip Vričko, Katolički tjednik
Možda čak i Izvješće o civilnoj i vojnoj spremnosti Europe, što ga je napisao i početkom studenoga predstavio bivši finski predsjednik Sauli Väinämö Niinistö, i nije izazvalo pozornost koja bi se, s obzirom na poruke koje nosi, očekivala. Naime taj posebni savjetnik predsjednice Europske komisije Ursule von der Leyen, detektira kako EU nije bila spremna za pandemiju COVID-a, niti za rat Rusije s Ukrajinom, zbog čega je, drži, krajnje vrijeme poraditi na pripravnosti umjesto da se reagira na posljedice.
SOS na 165 stranica
Taj Finac inzistira, očigledno kaneći probuditi Bruxelles iz zimskoga sna, koji u europskim uredima traje bez obzira na godišnje doba, na tomu kako bi Europska unija trebala savjetovati kućanstva da budu spremna na najmanje 72 sata samodostatnog funkcioniranja u slučaju nužde. Države članice savjetuju se da građanima daju smjernice o skladištenju zaliha, evakuacijama i načinu pristupa hitnim službama. Trebalo bi, prenosi Newsweek ove naputke, imati spremne potrepštine poput: hrane, pića, lijekova, svjetiljke i radija na baterije. Što je u kontekstu današnjeg načina ratovanja najsličnije znanstveno-fantastičnim filmovima – sa svim tim dronovima i raznim inim čudima! – možda i anakrono. No, zato Niinistö predlaže i izdvajanje najmanje 20% ukupnog proračuna za povećanje sigurnosti i pripravnosti za krizne situacije. Sve u svemu, ovaj njegov svojevrsni SOS na 165 stranica upozorava (nas) gdje živimo. I što nas očekuje.
Na brdovitome Balkanu, posebice u njegovu središnjem dijelu, Finca su – nemojte me krivo shvatiti! – davno pročitali. Ipak, nećemo krenuti kronološki, od, dakle, vremena kada je na tome uvijek sigurnosno trusnom poluotoku počela utrka u naoružavanju, nego od prošlotjedne najave mobilizacije mladih Srba iz prijeka. Eresovski je vožd, između dva uprizorenja pred Sudom BiH, navijestio da traži način kako bi se momci iz „boljeg dijela BiH“ uključili u redovito služenje vojnog roka u Srbiji. A oni koji se odazovu bit će, obećava Baja, stimulirani putem, primjerice, bržeg zapošljavanja u zavičaju. Plan je, naime, da odsluže dug (?!) majčici Srbiji, pa da se vrate u Srpsku gdje ih, eto, čeka svijetla budućnost.
A gdje će Bošnjaci?!
Jasno, nema viđenijeg Bošnjaka, s ministrom obrane Zukanom Helezom na čelu, koji nije napao Milorada Dodika jer, biva, izravno napada Oružane snage BiH. A usput i krši Zakon o obrani BiH koji zabranjuje državljanima Bosne i Hercegovine, čije je prebivalište na teritoriju BiH, uključujući i one s dvojnim državljanstvom, služiti vojni rok i obučavati se u svojstvu regruta u oružanim snagama drugih država. Uz to, odgovor laktaškom bombarderu nije mogao proći ni bez patetike, kronično – u Bošnjaka – začinjene problematičnim povijesnim lekcijama.
„…A Bosna je uvijek, kao tisućgodišnja zemlja i višestoljetno mjesto susreta naroda i religija, i kao država koja je starija od svih susjednih država, izlazila kao pobjednik. I u njoj Bošnjaci, svoji na svome, armatura i vezivno tkivo njene cjelovitosti i nesalomljive snage bosanskog duha. Ni ovaj put neće biti drugačije“, poručio je put Banje Luke zamjenik predsjedatelja Zastupničkog doma Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine Denis Zvizdić.
Budući da se uvijek (nekako) nađe i pokoji „pošteni Srbin“ u, kako u Sarajevu vole kazati, manjem bh. entitetu, javio se taj jedan (da ga sad ne imenujem). I zanimljivo, problem mu nije ono što je Helezu & comp., nego to što će biti s – Bošnjacima. Biva, ako Srbin iz BiH želi u vojsku u Srbiju, Hrvat iz BiH u Hrvatsku, gdje će Bošnjaci koji žele služiti vojsku „vani“?! Dobro je to pitanje! A odgovor? Možda bi ga lijepo bilo potražiti u onome Alijinom amanetu.
(Ne)rado ide Srbin u vojnike
Kako bilo, prizivanjem regrutacije eresovske omladine Dodik je skrenuo pozornost na činjenicu da Srbija nakon 14 godina vraća obvezno služenje vojnog roka. U prosincu 2010. u Skupštini Srbije od 135 zastupnika za ukidanje služenja vojnog roka glasovala su 133. Nije, dakle, prije desetljeća i pol Srbin rado iš’o u vojnike. Pa, što se u međuvremenu promijenilo? U posljednjih pet godina vojsku je napustilo 13 000 profesionalaca – i to mahom zbog loših uvjeta, niskih plaća i političkih igara. Slijedom čega se vjeruje kako će se od mladih vojnika moći pronaći oni zainteresirani za vojničku karijeru. Zato i jest Aleksandar Vučić u rujnupotpisao odluku o vraćanju obveznog vojnog roka, a Vlada Srbije odluku je usvojila i naložila Ministarstvu obrane da pokrene proceduru pred Skupštinom. Procedura je u tijeku, a već se zna kako će mladi Srbi – pa možda i Bajini?! – pod oružje u rujnu 2025. Vojni rok će trajati 75 dana, a prema istraživanjima medija tamo daleko, nije neka navala…
Što, međutim, ne priječi srbijanskog predsjednika da kupuje oružje na sve strane. Ugledni švedski institut za istraživanje mira SIPRI objavio je još 2022. kako je proračun Srbije za obranu 1,3 milijarde eura, deset puta veći od kosovskog. Vojna nadmoć Srbije ilustrira se s oko 250 tenkova – više od svih ostalih bivših jugoslavenskih republika zajedno. U kontekstu čega je Deutsche Welle napomenuo kako njemački Bundeswehr ima 295 tih oklopnjaka. Ali kako je, iz bjelodanih razloga, u kontekstu srbijanskog naoružavanja spomenuto Kosovo, treba kazati kako ni Priština ne stoji skrštenih ruku.
Leti, leti Bayraktar
Prošle su se godine kosovske oružane snage u nastajanju opremile turskim bespilotnim letjelicama Bayraktar, a ove godine i s 250 američkih protuoklopnih projektila Javelin koji su, naglašavaju vojni analitičari, spasili Ukrajinu od još većeg fijaska na bojišnici. Zapadni mediji se sve češće pitaju zbog čega Srbija gomila toliki arsenal kad joj ne prijeti opasnost od susjeda. Tražeći odgovor, dolaze do Slobodana Miloševića koji je kaneći stvoriti „Veliku Srbiju“, pokrenuo četiri rata. I, doduše, izgubio ih. Stanovita je zlokobnost u tome što su oba Voždova propagandista – Vučić i Ivica Dačić – i danas, poglavito ovaj prvi, na vlasti. Pritom i vrlo angažirani u promicanju „Srpskog sveta“ toga eufemizma „Velike Srbije“. A, sad bi još Dodik slao eresovske mladiće pod komandu Beograda…
Slijedom čega se nužno vratiti na spomenuti bošnjački tandem Helez & Zvizdić te njihovo isprazno prizivanje „pravne države“ i „svijetle prošlosti“. Prošloga se mjeseca, naime, Recep Tayyip Erdoğan otisnuo na balkansku turneju. I to prvo u Tiranu gdje je bio nazočan na otvaranju novoizgrađene džamije Namazgah, najveće na Balkanu. Tom je prigodom albanski premijer Edi Rama obznanio kako mu je Erdogan darovao značajan broj dronova kamikaza. Eh sad, kakve veze imaju dronovi i (najveća) istom otvorena džamija?! Velike! Omiljena pjesma „brata Recepa“, uz ostalo, kaže: „Džamije su naše kasarne, kubat naši štitovi, munare naša koplja, a klanjači naši vojnici…“
Erdoganov beogradski amanet
Poslije Tirane čovjek koji je među posljednjima vidio živog Aliju, produžio je u Beograd, osvjedočeno kronično željnog – dronova. Kamikaza, po mogućnosti. I evo što je kazao nakon susreta s Vučićem i razgovora o suradnji u obrambenoj industriji: „… Neka nitko ne pokušava odrediti što bi trebao biti sadržaj suradnje u domeni obrambene industrije između Turske i Srbije, dvije zemlje će utvrditi sadržaj.“ Rekao je, istina, i kako su potvrdili odlučnost očuvanja – valjda zajednički?! – stabilnosti BiH. Što se doima prilično demagoški. Nameće se, naime, pitanje: Hoće li Srbija turskim dronovima čuvati stabilnost Bosne? Jer, u nas je ovdje prava pometnja s dronovima. Neusporedivi se Helez često hvalio domaćom proizvodnjom, a onda su se nedavno na Zeničkom privrednom sajmu pojavili kineski. Predstavljeni kao – bosanskohercegovački. „Kinesko, a naše“, mogao bi biti slogan… Dok ne dođu oni iz Turske koje je (navodno) ministar obrane dogovorio u Ankari. Ali dok se svi susjedi hvale čim nešto nabave, naš (?) Zukan sve (to) drži vojnom tajnom.
Za razliku od evo Hrvatske. Saborski je, naime, Odbor za obranu 12. listopada jednoglasno podržao nabavku osam raketnih sustava HIMARS, vrijednih gotovo 290 milijuna dolara. Isporuka sustava bit će 2028., a s njima će stići i 394 rakete. Sve, dakako, iz Amerike. Riječ je o najmoćnijem oružju na svijetu, a u Europi ga imaju samo: Poljska, Rumunjska i Ukrajina, a nabavljaju ih Italija, Latvija i Estonija.
Budući da govorimo o pustom naoružavanju, prisjetimo se najvećeg lovca među predsjednicima i njegove glasovite (lovačke…): „Živimo kao da će sto godina biti mir, a spremajmo se kao da će sutra izbiti rat.“ No i malo ga, u kontekstu rečenog upozorenja savjetnika Der Leyenove, parafrazirajmo. Dakle: Živite kao da će uvijek biti mir, ali kupujte konzerve.
A i tranzistori mogu dobro doći…