Premda dugo u boksu, s olimpijskom kolajnom i svjetskim pojasevima u svoje najbolje vrijeme (u siječnju će ipak navršiti 52. godine), s nekim zanimljivim rekordima, a po mišljenju mnogih stručnjaka i jedan od najboljih boksača na svijetu, Roy Jones Jr. nije planetarno usporediv s Mike Tysonom u pogledu globalne popularnost i karizme. Za najširu javnost, ne sportsku već globalnu, a posebno u Hrvatskoj, Roy Jones je nepoznanica, posebno kod nas, makar… Njegova sportska ostvarenja su vrijedna pozornosti, a životopis iznimno zanimljiv. Ne baš u svim dijelovima i poželjan. Poglavito ako ćemo o odrastanju,prenosi fightsite…
U profesionalnom boksu traje više od tri desetljeća, od 1989. i u tom je razdoblju osvajao naslov svjetskog prvaka u čak četiri težinske kategorije (srednja, polusrednja, poluteška i teška). Jedini je boksač u povijesti koji je startao u lakosrednjoj, a došao do naslova prvaka teške kategorije. U amaterskoj je pak krunu imao na Olimpijskim igrama u Seoulu 1988. kada je osvojio srebro u srednjoj kategoriji u vrlo kontroverznim okolnostima. U karijeri se bavio, još uvijek je tako, svime i svačime. Snimao je filmove (čak i neke svjetske uspješnice), u pjevačkim je vodama (dakako kao reper), bavi se i trenerskim poslom u boksu, ali i komentatorskim. No, djetinjstvo, kojeg smo se samo ovlaš dotaknuli je bilo najblaže rečeno… traumatično. U biti, Roy Jones Jr. je zahvaljujući ocu bio na najboljem putu postati serijski ubojica, silovatelj ili što već.
Svaki dan u bolovima
Njegov otac, Roy Jones Sr. je visoko odlikovani američki ratni junak iz Vijetnama. Nositelj Brončane zvijezde, vrlo cijenjenog i rijetkog američkog vojnog odličja, zasluženog za spašavanje ranjenog suborca u borbenoj misiji. Otac Roy Nelson stariji je bio instruktor marinaca i tipični predstavnik tog soja vojnika poznatog iz američkih filmova. Iznimno strog, sa stalnim, često i brutalnim vježbama za podčinjene, urlanjem na vojnike itd. To može imati svoju korist i opravdanje za nekoga koga uvježbavate za rat, preživljavanje, no na isti, štoviše puno gori način se otac Roy Nelson odnosio prema vlastitom sinu. Roy Nelson mlađi je odrastao u svakodnevnom dubokom, iskonskom strahu koji je nosio svaki novi dan u kojem ga je otac maltretirao, iživljavao se na njemu, duševno i tjelesno. Sam Roy Nelson Jr. je jednom otvorio dušu za Sports Illustrated. Te riječi govore dostatno, do mjere da je svaki komentar suvišan, prenosi fightsite….
“Nakon nekog vremena više me nije bilo briga hoću li biti ozlijeđen ili mrtav. Hoće li me samo ozlijediti ili ubiti. Bilo mi je svejedno. Bio sam u bolovima svaki dan, doslovno svaki dan! Užasno sam se bojao vlastitog oca. Znao bi uskočiti u svoj pick-up i samo tražiti gdje sam, što sam krivo napravio. Nije bilo bijega, nije bilo isprike, ništa… Biti mrtav bi mi bilo možda tada i bolje nego živjeti onakvim životom tada. Kada se samo prisjetim, dođu mi najcrnje moguće misli.”
Oteto zlato u Seoulu
Otac Roya Jonesa je imao svoju teretanu, manju boksačku dvoranu. Ondje je radio i s drugom djecom, ondje se i njegov sin upoznao s boksom, ali otac se i ondje nad sinom ispred sviju ostalih konstantno iživljavao, urlao, tukao ga.
Boksački amaterski vrhunac (omjer 121-13) Roy je doživio na OI u Seoulu gdje je bio daleko najbolji boksač u srednjoj kategoriji. Sve je “pomeo” do finala. U poluzavršnici i Rusa Jevgenija Zajceva jednoglasnom odlukom sudaca u prvom dvoboju uopće boksača iz SAD-a i SSSR-a na OI nakon 12 godina. Bio je daleko bolji i u finalu protiv Južnokorejca Park Si-Huna. Korejcu je jednom i brojano, a omjer udaraca je bio čak 86-32 za Jonesa, pa ipak… Sudačkom odlukom 3-2 Korejcu je podignuta ruka, na što je Park odmah prišao Jonesu i javno mu u ringu rekao – “Ne vjerujem kako su ti ovo mogli napraviti”.
Bilo kako bilo, već godinu kasnije Roy Jones Jr. se uputio u profi-vode. U kojima je nizao uspjehe, pobjede i pojaseve. Časopis “The Ring Magazine” ga je 1994, proglasio boksačem godine. To će postati još jednom, 2003., ali u izboru boksačke Kuće slavnih. Američka udruga boksačkih novinara ga je proglasila najboljim boksačem ’90-tih godina.
Godine 1999. je postao poluteškaški prvak po WBA, WBC i IBF.
Godine 2003. je postao u 106 godina prvi nekadašnji prvak u srednjoj kategoriji koji je osvojio i pojas prvaka u teškoj kategoriji.