Rođen u Lisabonu

Ne smijemo se ljutiti na stare povjesničare što tako oskudno izvješćuju o obitelji i o prvom razdoblju Antunova života. Nisu nimalo krivi što nisu posjedovali naš mentalitet i naš oblik znatiželje. Kada su opisivali nekog sveca, oni se nisu zaustavljali na sporednim pojedinostima, kao što su točni datumi i nazivi mjesta gdje je boravio, kako mu se zvala rodbina, kako je fizički izgledao, itd. U svecu su gledali Božjeg izabranika, čovjeka vjere i izvanredne kreposti. Bio je prvorođenac iz plemićke, moćne i bogate obitelji. Roditelji su ga usmjerili na školovanje, možda su priželjkivali da postane predstavnik crkvene vlasti ili gradske uprave. Ali je dječak, koji je na krštenju dobio ime Fernando (Ferdinand), brzo počeo iznevjeravati njihove slavoljubne želje. Bog ga je privlačio sve više i on se dao privlačiti. Iskreno je volio molitvu. Jedna slikovita legenda pripovijeda kako je jednog dana, dok je molio u lisabonskoj katedrali, otjerao đavla bilježeći znak križa na podu Bilježili su djela izvršena na čast Bogu i na korist ljudima. Svetac nije bilo kakva povijesna ličnost, već glasnik istine i ljubavi koji je Bogu omilio. Na njega su ljudi ponosni, jer predstavlja najbolje značajke njihove vrste. Evo što možemo zaključiti na temelju oskudnih podataka koje su nam o Antunu ostavili pisci njegova stoljeća: Rođen je u Lisabonu 1195. godine.

Redovnik i svećenik

Fernando je izrastao u zgodna dječaka. Time su porasle i tjeskobe ukućana, gledajući mladića koji se ne uklapa u njihove želje da teži za ljudskom slavom, te koji je gotovo sustavno izmicao njihovim iščekivanjima. Fernando neće imati dug život; možda je to i slutio. Umjesto stotinu godina njegova istoimenjaka Antuna opata, on će na raspolaganju imati svega 36 godina. Rano je sazrio; jako se žurio. Dospjevši u petnaestu godinu, nakon duge molitve i razmišljanja, napušta bogatu palaču, ostavlja svoje ukućane, koji se protive, te se zatvara u opatiju sv. Vinka, na rubu grada. Red u koji je ušao postoji i danas. To su regularni kanonici sv. Augustina, s kojima će Svetac biti povezan cijeloga života. Tom Redu on zahvaljuje intelektualnu naobrazbu, koja ga je učinila jednim od najučenijih crkvenih ljudi Europe na početku 13. stoljeća. Ali svijet, koji je on tako odrješito napustio, nije mu davao mira ni u samostanu. Rođaci i prijatelji stalno ga  opsjedaju i odvraćaju. Život mu postaje nesnosan; unose mu nemir u dušu, otimaju mu vrijeme za studij i molitvu. Potreban je još odlučniji rez. U dogovoru s poglavarima, mladi Fernando napušta zauvijek svoj lijepi Lisabon i odlazi u Coimbru, koja je u to vrijeme bila prijestolnica portugalskoga kraljevstva. Tu se nalazi druga opatija augustinskih redovnika. Ondje Fernando bar uživa mir i on se time okoristio da pojača svoje teološke studije, sve do dana kad će biti zaređen za svećenika. Imao je 25 godina.

Prema novom životu

U veljači 1220. Coimbrom se pronio glas da je pet franjevačkih misionara u Maroku dalo živote za Krista. Njihove zemne ostatke, s mnogo pažnje, brat portugalskoga kralja prenio je u Coimbru i pokopao u crkvi sv. Križa, blizu opatije u kojoj se nalazio mladi Fernando. I on je počastio nove mučenike, prisjećajući se svojega susreta s njima prije nekoliko mjeseci. Dolazili su iz daleke Umbrije, obučeni siromašno, umorni od napornog putovanja. Najviše su ga se dojmile njihova jednostavnost i susretljivost, njihova radost i žarka vjera. U usporedbi s njima mjerio je osrednjost svojega života; ugođaj u opatiji pričinjao mu se naklonjen prilagodbama i kompromisima. A on je priželjkivao takav život gdje vjera neće biti udoban provod, već poticaj na punoću duha; dar pun rizika, ali i ploda. I jednog su dana braća franjevci, koji su se bili nastanili u obližnjem samotištu Olivais, pokucali na vrata bogate opatije, moleći milostinju. Fernando je iskoristio prigodu da im priopći svoju namjeru: Napustit će augustince i pridružiti se njihovu pokretu, da bi što prije krenuo u Maroko, gdje je mislio proliti krv za Krista. Uz neke teškoće, dobio je potrebno dopuštenje, navukao franjevačku haljinu i zauvijek napustio opatiju sv. Križa. Da prekine svaku vezu s prošlošću, uzima novo ime: umjesto Fernando, od sada će se zvati Antun. Nakon kraće priprave, ukrcava se na brod.

 Preko Afrike do Asiza

Poslanje u Maroku ubrzo se pretvorilo u veliko razočaranje. Tek što se iskrcao, Antuna zahvati teška bolest. Umjesto da na trgovima propovijeda Krista, morao je dane provoditi na tvrdom ležaju i trpjeti groznicu od malarijske zaraze. Tako se njegov plemeniti san o apostolatu i mučeništvu ubrzo raspršio. Preostao mu je samo jedan put, put iskrenoga vjernika: predati se volji Božjoj. A snažni značaj, kakav je imao Antun, taj čin vjere morao je mnogo stajati. Vjerojatno od svega još ništa nije razumio. Uskoro će mu u razmatranju i molitvi Duh objaviti da je u Africi doista podnio mučeništvo. Nisu ga usmrtili Saraceni, već se sam žrtvovao, odričući se svoje žarke želje, kako bi ponizno slijedio volju Gospodnju. Antun se tako oprosti od afričkog tla i krenu u domovinu. Ali Bog mu ponovno promijeni smjer puta i brod se, gonjen nepovoljnim vjetrom, našao na obalama otoka Sicilije. Još oslabljen od dugotrajne groznice,trpeći u sebi unutarnji nemir, Antun se uputi u Asiz, gdje je o Duhovima 1221. vidio i Franju, osnivača Male braće. Asiški sirotan svojom svetošću opčara svojega nepoznatog sljedbenika, unijevši mu u srce mir i unutarnje svjetlo. Iz Asiza Antun krene u Montepaolo, blizu grada Forli. Ondje je proveo neko vrijeme u svakodnevnom razgovoru s Bogom, kao prijatelj s prijateljem, donosi sv-antun.hr.

Proljeće Crkve

Bog ima svoje vrijeme i svoje nacrte, koji se rijetko podudaraju s našim vremenom i s našim nacrtima. U svega nekoliko mjeseci Antun je obišao gotovo cijeli svijet (tada se mislilo da se cijeli svijet natisnuo oko Sredozemnoga mora): od Coimbre do Maroka, od Sicilije do Umbrije, sve do zabačenoga samostančića Montepaolo. Tu, na brdu, činilo mu se da je izgubljen, ali je Antun bio radostan što je zaboravljen. To je pravi osjećaj oslobođenja. Prije nego što će propovijedati drugima, Gospodin je želio da Antun najprije do kraja obrati svoje srce. I tako su ga jednog dana pozvali u Forli da prisustvuje jednomu svećeničkom ređenju. Dogodilo se da nije došao određeni propovjednik i poglavar zaduži Antuna da prozbori nekoliko prigodnih riječi. Nije se mogao usprotiviti želji poglavara i Antun progovori. Bilo je to očitovanje njegova talenta i izvanredne sposobnosti da propovijeda. Od toga dana počelo je njegovo putovanje od Italije do Francuske, gdje je pronosio kršćanima ljepotu Radosne vijesti. U isto vrijeme sučelio se i sa zabrinjavajućim i nejasnim pojavama krivovjerstva, a krivovjerce je Antun pokušao razuvjeriti svojom bogatom teološkom naobrazbom, ali nadasve neumornom dobrotom. Ima velikih zloporaba u Crkvi, ima i politikanstva, očito je i moralno opadanje, ravnodušnost se proširila; zato je Antun svugdje unosio svoj neumorni doprinos uzdizanju i pročišćenju života tadašnjih kršćana. U Arlesu mu se 1224. sv. Franjo ukazao za vrijeme Antunove propovijedi, da blagoslovi apostolsko djelo svojega voljenog sina.

Svjetlo koje rastjeruje tamu

U životu sv. Franje imamo propovijed pticama, a kod sv. Antuna spominje se, ne manje dražesna i poetska, propovijed ribama. To se moralo dogoditi u Riminiju. Grad se nalazio u rukama krivovjernika. Kad je pristigao misionar, kolovođe dadnu znak: podići zid šutnje. Stvarno, Antun nije našao kome bi se obratio. Crkve su ostale prazne. Zato iziđe na trg, ali ni tu nikoga ne nađe. Nitko ne pokaza pažnje prema propovjedniku, a još manje da bi ga slušao. Antun je prolazio zamišljen, u molitvi. Kad je tako prispio do morske obale, nagnu se nad žalom i počne dozivati slušatelje: “Dođite vi, ribice, i poslušajte riječ Božju, kad se ljudi ne žele udostojati približiti!” Ribe su navalile u velikom broju i pažljivo slušale riječi poticaja i hvale. Kod krivovjeraca je znatiželja nadvladala preporuku vlastitih kolovođa. Uslijedili su čuđenje i zanos, popraćeni osjećajima, kajanjem i odlukom o povratku Crkvi. Možda je to samo lijepa legenda, ili pjesnički simbol. Poruka je jasna: Antun je svojim strpljivim pouzdanjem, svojom vjerom koja premješta brda, svojim smislom za maštanjem i pažnjom, uspio probiti zid i u srcima neraspoloženih vjernika, otvrdnulih u mržnji i predrasudi. “To je pobjeda koja pobjeđuje svijet: vjera naša.”

Svima postaje sve

Neki kažu da je bio žučljivi Židov, drugi opet da je bio nepopravljivi krivovjernik, ali ostaje činjenica da je za vrijeme jedne Antunove propovijedi o Euharistiji taj čovjek ustao i izazvao ga: “Povjerovat ću da je Krist stvarno nazočan u posvećenoj hostiji ako vidim svoju mazgu kako kleči pred pokaznicom!” Svetac je prihvatio izazov. Jadna životinja ostala je bez hrane tri dana, a nakon toga, u određeno vrijeme i na određenom mjestu, Antun pristupi s pokaznicom, a krivovjernik sa svojom mazgom. Ova, makar iscrpljena glađu, ostavi ponuđeno sijeno, koje joj je nudio gospodar, i klekne pred svetim Sakramentom. Ne smijemo ipak misliti da je Svetac sebi probijao put čineći čudesa. Kao dobri učenik i sljedbenik Kristov, osvajao je duše snagom molitve, dobrog primjera, strpljivih rasprava. Zahvaljujući njegovim naporima, ali i ne manje zaslužnih i plodonosnih nastojanja bezbrojnih franjevačkih i dominikanskih misionara, kršćanska je Europa u nekoliko godina stekla novi izgled, novu svježinu vjere i dobre volje. Treba još naglasiti da se Antunov zadatak nije ograničavao samo na propovijedanje. Nosio je i ostala bremena dužnosti i odgovornosti. Dobio je neke dužnosti u okrilju svojega Franjevačkog reda, napose kao poglavar u sjevernoj Italiji. Antun je začetnik teoloških studija u svojem Redu. Sam je poučavao u Bologni, u Montpellieru, u Padovi. U kratkim predasima, koji su mu preostajali, sastavio je djela koja su mu, zbog duboke učenosti, zaslužila naslov crkvenog naučitelja.

Poslužitelj pomirenja

Da bi se stekao dojam kako je izgledao jedan dan u životu Antuna Padovanskoga, dovoljno je prenijeti riječi jednoga njegova suvremenika: “Uslijed propovijedanja, poučavanja, slušanja ispovijedi, često mu se događalo da bi dočekao zalaz sunca, a da nije ni stigao uzeti hranu.” Na tisuće je dolazilo odasvud slušati njegove propovijedi i, naravno, svi su se tiskali da bi se ispovjedili kod njega. Njegovo kršćanstvo nije bilo razvodnjeno ili zaslađeno, već odlučno i strogo; to ipak nije obeshrabrivalo pokornike. Mnogo je vremena proveo u ispovjedaonici, tako da je sebe sveo na krhotinu. Hranu je uzimao na brzinu i malo; odmor mu je bio kratak, a zdravlje mu je narušeno još od onih mjeseci provedenih u Maroku. Ne treba se onda čuditi što je uz tako proveden život dosegao svega 36 godina. Što se tiče njegova ispovijedanja, pronosile su se svakakve i vrlo dojmljive priče. Kao ona da je neki grešnik, iz osjećaja srama, napisao dugačak popis svojih grijeha, a dok ih je Antun očima čitao, brisao se grijeh za grijehom. Kod druge ispovijedi neki se mladi Padovanac, imenom Leonardo, optužio da je vlastitu majku udario nogom. Antun mu je gorko predbacio: “Nogu koja udara roditelje, trebalo bi odrezati!” Leonardo se vrati kući, uzme pilu i odreza sebi nogu. Majka sva u očaju počne vikati, a kako se Antun nalazio blizu, doču buku, svrati u obitelj i na čudesan način spoji odrezani dio noge s ostalim dijelom mladićeve noge.

Apostol mira i dobrote

Prvi su se franjevci pozdravljali riječima: “Mir i dobro!”. Mir i dobrota između civilnih i vjerskih vlasti, mir i dobrota između raznih vrsta ljudi, razdiranih strankama i bandama, mir i dobrota između raznih općina, koje su interesi i ponos dijelili bez prestanka. Mir i dobrota unutar kućnih zidova, gdje ponekad nesloga i zloba čine zrak neupotrebljivim, a život postaje muka. Antun je uživao silan ugled zbog svoje svetosti, zbog glasa da čudotvorstvo lebdi oko njegove osobe, zbog sposobnosti da ljubaznošću uspostavi ravnotežu tamo gdje su mnoge djelatnosti unosile nemir. Stoga se ne treba čuditi da su mnoge obitelji u teškim trenucima tražile njegovo posredovanje u molitvi i uvjeravanju, kako bi se prevladala kriza. Nikada nećemo doznati na kolika je ognjišta on vratio pouzdanje, strpljivost, sklad; koliko je obiteljskih drama otklonio ili bar umanjio; koliko je žalosnih slučajeva ublažio svojom riječju vjere i pozivom da iziđu iz uskoće sebičnosti, prkosa, mržnje, nepomirljivosti. Predaje, koje su do nas doprle u obliku legendi, potvrđuju značajne intervente sv. Antuna. Na primjer, jednom je pozvao novorođenče da progovori i tako javno posvjedoči nevinost majke koja je nepravedno bila osumnjičena od muža; drugi put je na čudesan način ozdravio ženu koju je muž, u napadu ljubomore, smrtonosno ranio bodežom.

Protiv prevlasti novca

Malo je teško nama koji živimo u prilično drukčijoj civilizaciji stvoriti sebi pravu sliku onoga što je moglo biti područje djelovanja jednoga pučkog misionara u Srednjem vijeku. Kada bi ulazio u grad, na njegova leđa palo je sve što tišti jedno društvo: svađe raznih stranaka u sukobu sa svećenstvom, napetosti u obiteljima, sumnje mislilaca, loši uvjeti u tamnicama, općinski i gradski pravilnici… Sve je padalo na njega. Tako se i Antun morao prilagoditi i raditi svašta po malo, u prilog suživotu, te da bi evanđelje moglo prodrijeti, nadahnuti i preobraziti osobe i strukture. U vremenu kada je većina žitelja živjela od ratarstva, stočarstva i ribolova, samo se manji dio bavio obrtništvom, koje se tada baš počelo razvijati i otvarati vrata gospodarskom napretku Europe, s trgovinom koja ga je pratila. Sve je to iskoristio manji krug vrlo zauzetih i sposobnih ljudi, koji su počeli raditi s novcem. Tako su nastajale prve banke, a uz to se počeo gomilati kapital kod bogatih pojedinaca, a na svoje su došli i lihvara. Svetac je, u duhu evanđelja, vodio poseban rat protiv lihvara, koji su bili vrlo moćni, pa su ih se svi bojali i mrzili ih. Glasovito je čudo koje je Antun učinio na pogrebu jednoga gulikože, kada je otkrio da se pokojnikovo srce ne nalazi u tijelu, nego u blagajni gdje je čuvao svoje zlato.

Zaštitnik potlačenih

Antun je bio zaštitnik siromašnih, uvijek i svugdje, suprotstavljajući se otvoreno nasilnicima. Dobro je pročitati svjedočanstvo jednoga suvremenika: “Antun, koji je tako željno težio da umre kao mučenik, nije se povlačio ni pred kime, pa ni kad mu je život bio ugrožen, i sa zadivljujućom hrabrošću odupirao se tiraniji moćnika. S velikom oštrinom napadao je neke istaknute ljude, pred kojima su se drugi propovjednici, pa i oni poznati, bojali, unatoč svojoj hrabrosti, i izjedeni strahom nastojali ih zaobići izdaleka.” Takav je bio Antun, svetac koji se nije zatvorio u siguran mir svoje sobice, znanstvenik koji ne pozna samo put od katedre do knjižnice, nagnut isključivo nad glasovitim djelima i proučavajući njihove teorije. On je bio čovjek koji je štovao istinu, pod svaku cijenu, izmjenjujući blagost i nepopustljivost, već prema pojedinom slučaju. Nije se bojao nikada nikoga i ničega. Nikada ga nisu vodili pojedinačni računi kada se radilo o zaštiti potlačenih. Dovoljno se prisjetiti jednog prizora: susreta sa zloglasnim tiraninom Ezzelinom da Romano. Legenda je prilično zahvatila u ovaj slučaj, uzimajući i neke povijesne podatke.Ezzelino je bio poznati velikaš, ali se uprljao brojnim zločinima. Ništa ipak nije pomogla Svečeva hrabrost. Tiranin se, doduše, na početku uznemirio, ali su politički razlozi prevladali Antunove poticaje dobrote i pravednosti.

Promatra Kristovu slavu

Rastočen naporima i vodenom bolešću, Antun je osjetio neposredni trenutak odlaska s ovoga svijeta. Hrabro, kao i uvijek, zadržao je za sebe tegobe i predosjećaje. Premda su ga vidjela boležljiva, njegova braća nisu ništa slutila, uvjerena da će mu razdoblje odmora pripomoći da vrati snage. Što je netko više svet, to je svjesniji svojega jada. Tako se i Antun, prije susreta s Gospodinom, želio u molitvi i boli pročistiti od mrlja ljudske slaboće. Dobio je dopuštenje da pođe u Camposampiero, ne tako daleko od Padove, u samotište koje je tamošnji gospodar, plemić Tiso, darovao franjevcima, nedaleko od vlasnikova dvorca. Tiso je u starosti doživio razočaranje nemirnim političkim životom; pa se posvetio slušanju sv. Antuna. I dok se Svetac šetao šumom, zapazi krošnjato stablo. Dođe mu posve franjevačka pomisao: popeti se i boraviti gore, na čvrstim granama oraha, kao u nekoj ćelijici. Tiso mu je uredio boravište, pa je Svetac na stablu provodio svoje dane razmišljanja. Noću se vraćao u samotište. Jedne noći plemić je prolazio kraj Svečeve sobice, kada je iznutra zapazio da probija gusti snop svjetla. Bojeći se da nije požar, otvori vrata i ostade zadivljen pred čudesnim prizorom: Antun je rukama grlio maloga Isusa. Kada se osvijestio od ukazanja i opazio Tisa koji je sav bio potresen, Svetac ljubazno zamoli vlasnika da nikomu ne očituje ovo nebesko ukazanje. Tek nakon Svečeve smrti Tiso je ispričao što je vidio spomenute noći.

Susret s Gospodinom

Antun je spremno i u duhu vjere dočekao čas prijelaza Ocu. Bio je petak, 13. lipnja 1231., kada je o podne Antun sišao sa svoga skloništa na orahu. Tek što je sjeo jesti s braćom, zahvatila ga je jaka klonulost. Bio bi se srušio da ga braća nisu podržala. Slabim glasom iznemogli Antun zamoli braću da ga vrate u Padovu. Želio je umrijeti u svojemu samostančiću, blizu drage mu crkvice Svete Marije. Jedan seljak stavio im je na raspolaganje svoj prijevoz, gdje je Svetac smješten na slami. U pratnji brižljivog subrata Luke Antun je krenuo na posljednje putovanje. Dan se već naginjao zalazu kada su stigli blizu grada. Antun je već bio pri izdisaju, pa ga nagovore da svrati u Arcellu, gdje su boravila braća zadužena za klarise. Tu je u jednoj skromnoj sobici, koja se pobožno čuva do dana današnjega, Antun krenuo u susret Gospodinu. Posve iznemogao, ali još pri svijesti, zatraži sakramenat pomirenja, svetu euharistiju i bolesničko ulje. Zatim, krajnjim naporom, izusti pjesan Blaženoj Djevici: “O preslavna Kraljice, uzdignuta iznad zvijezda!” Očima punim svjetla Svetac je nepomično gledao prema nebu. “Što vidiš?”, upita ga brat Luka. “Vidim svojega Gospodina”, tiho odgovori umirući. Smrtna borba kratko je potrajala, a prijelaz u nebo bio je vedar i lagan. Tako se ugasio za ovaj svijet jedan od najvećih apostola Isusa Krista i njegova evanđelja. Antun je imao 36 godina…

Pogledajte video – Treći Antunovski hod mladih

Neka šute riječi, a govore djela. -Sv. Antun Padovanski