Ivan Crnko iz Sunje još se vodi kao nestao u Domovinskom ratu, njegovih posmrtnih ostataka nema, a za njim tragaju sin Filip (48) i godinu dana starija kći Antonija
Zbog povoljnih uslova za ispitivanje, zarobljenika Crnko Ivana iz SJB Kostajnica prebacili smo u logor 39 IDO na Šamaricu, gdje smo odredili ekipu ljudi koji posjeduju stručno znanje kako bismo došli do pravih podataka od zarobljenika. Za čuvanje smo odredili odeljenje vojne policije 39 korpusa.
POGLEDAJTE VIDEO:
Noć prije početka ispitivanja pripadnici 39 IDO su neovlašteno pristupili ispitivanju zarobljenika Crnko Ivana dana 13. 10. 1993. godine. Način ispitivanja bio je nestručan i izvan njihovih ovlaštenja te je Crnko Ivan dana 14. 10. 1993. godine u 19.30 časova zbog nanetih povreda umro i pored prethodne intervencije lekara, a najverovatnije od srčanog udara. Obzirom da su Hrvati prijavili nestanak istog UNPROFOR-u, mi smo pred njima negirali bilo kakvu vezu s tim slučajem.
Ove riječi stoje u dopisu vojske pobunjenih Srba, koji je 18. listopada 1993. godine iz tzv. Komande 39. korpusa upućen Komandi glavnog štaba SV Krajina, a koji potpisuje pukovnik Stevan Janjanin.
Ivan Crnko iz Sunje još se vodi kao nestao u Domovinskom ratu, njegovih posmrtnih ostataka nema, a za njim tragaju sin Filip (48) i godinu dana starija kći Antonija. No, dopis očito sadrži istinu o njegovoj strašnoj smrti.
Kad joj je otac nestao, Antonija je bila pomoćnica zapovjednika za mobilizaciju. Kolega ju je izveo i rekao da su joj oca zarobili na njivi u Sunji.
– Nisam vjerovala, otišla sam u zapovjedništvo i pitala je li to istina. Moj brat i ja ostali smo sami, on je studirao veterinu u Zagrebu, a ja na sve načine pokušavala saznati istinu o ocu. Čak sam pokrenula i privatnu istragu, razgovarala sa Srbima civilima, no uvijek bih se vraćala na početak. Jednog dana su me pozvali u PP Sunja. Rekli su mi da su završili istragu i da imaju neka saznanja te da će mi pokazati dokumente. Kad sam vidjela crno na bijelo da su pripadnici tzv. Vojske srpske krajine zarobili mojeg oca, prebacili ga u Kostajnicu, a potom u logor Šamaricu, u kojemu je preminuo, rasplakala sam se. Samo su mi rekli da će raditi i dalje da pronađu njegove posmrtne ostatke. No nema ih ni danas – kroz suze pripovijeda Antonija.