Dr. Ivan Šreter, 18. kolovoza 1991, vraćajući se kući osobnim automobilom iz Zagreba, nasilno je otet u naselju Kukunjevac, na dionici ceste Kutina –Pakrac. Otada mu se gubi svaki trag! Barikade na cesti postavili su mu pobunjeni Srbi, koje je u to vrijeme na tom području predvodio Veljko Džakula, ratni vođa srpskih terorista, inače miljenik žalosnog hrvatskog ex predsjednika Ive Josipovića (muzičara).
-Prema nekim saznanjima, njega su četnici odveli u logor Bučje, nedaleko Pakraca. Tamo su ga mučili poput zvijeri, o čemu je svjedočio i njegov kolega i prijatelj dr. Vladimir Solar, koji je kasnije završio i u logoru Stara Gradiška.
–Što se stvarno dogodilo s dr. Šreterom, nitko ne zna. Tamošnji Srbi na čelu s Džakulom šute i ne otkrivaju pojedinosti, čak ni to gdje je sahranjen ovaj čovjek koji je jedino kriv što je bio – Hrvat. Džakula i njegovi kompanjoni danas slobodno šeću Pakracem i Hrvatskom, čak i javno (!) dijele lekcije o stvaranju hrvatske države, ili drugim riječima, zaštićeni su poput „magaraca“. Nikada nećemo i ne smijemo zaboraviti onu sliku kad hrvatska policija uhićuje Džakulu i njegove barbare, ali ono što se nakon toga dogodilo još je uvijek nerazjašnjeno.
-Naime, već drugi dan nakon uhićenja ovog zločinca, policija je dobila zadatak ne samo da ga pusti na slobodu, već da ga i – čuva!? Zar smo se za to borili?
–O tužnoj priči dr. Šretera, inače Junaka hrvatskog Domovinskoga rata, treba neprestano govoriti, pisati i podsjećati, iako takvih i sličnih sudbina ima zaista mnogo. Poglavito u Pakracu, koji je uz Vukovar, Škabrnju, Lipik, Voćin, Saborsko i druge krajeve teško nastradao u Domovinskome ratu.
-Kad me moj prijatelj, već dobrano zaboravljeni dr. Hrvoje Šošić, (1928.-2012.), o kojem sam snimio i dokumentarni film, tjerao da stalno pišem i svjedočim o takvim temama, jednom sam mu odgovorio: „Pa, doktore već sam o tome najmanje desetak puta pisao!“ A on će meni: „Kakve to ima veze? Napišite sto puta! Što mislite da su svi pročitali vaš članak, odnosno da ga se svi sjećaju?“
Bio je u pravu.
–Srbijanskim zlotvorima, domaćim izdajicama i dezerterima uvijek i na svakom mjestu moramo dati do znanja da nismo zaboravili što su činili tijekom agresije, odnosno uvijek ih podsjećati na zlo od kojeg se na žalost još dugo nećemo oporaviti.
-A to da se ni nakon toliko vremena ne može naći ni mjesto gdje je pokopan dr. Šreter (ali i mnogi drugi), samo govori o užasima kroz koje su prolazili nevini hrvatski rodoljubi. Naime, nemoguće je da ni Džakula ni ostali njegovi pomozbog junaci ne znaju ili nikada nisu čuli što se dogodilo s ovim velikim čovjekom. Što je to u njima da i nakon toliko godina šute kao zaliveni? Odgovor može biti samo jedan – Do grla su upetljani u te i druge zločine, pa ne žele jedan drugoga izdati! A uz to još se prave nevini: ništa ne znaju, ništa nisu vidjeli ni čuli!
-Uspomena na dr. Ivana Šretera živi i živjet će, osobito u pakračkom kraju (iako bi trebala u cijeloj Hrvatskoj). Osnovana je i djeluje „Zaklada dr. Ivan Šreter“, koja skrbi o njegovu djelu i ne dopušta da se zaboravi njegov svijetli lik.
-A progon dr. Šretera počeo je još u vrijeme komunizma. Tome su poglavito „kumovali“ političar Stipe Šuvar, (1936.-2004.), i srbijanski književnik Goran Babić, ali i brojni tadašnji tzv. hrvatski intelektualci koji ga nisu znali ni htjeli dostojno zaštititi. Na Općinskom sudu u Pakracu branio ga je častan i ugledan hrvatski odvjetnik Milan Vuković. Međutim, dr. Šreter je osuđen na 50 dana zatvora! Za što? Priča ide ovako: Dr. Šreter je bio liječnik u bolnici Lipik. Na pregled mu je 3.listopada 1984. došao Stevo Majstorović sa statusom – „penzionirani oficir“. Poslije obavljenog pregleda, upisujući podatke o pacijentu u zdravstveni karton, dr. Šreter je napisao umjesto „penzionirani oficir“ – umirovljeni časnik, dakle riječi, kako je rekao dr. Vuković, za koje je dr. Šreter znao da su najnormalnije riječi hrvatskog jezika. To je bilo dovoljno da ga sudac Branko Radulović 27. lipnja 1986. proglasi krivim zbog prekršaja iz čl. 3. St.1. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira, te kazni – zatvorom.
-Često smo, ali i ovog puta, postavljamo pitanje: gdje su danas i što rade suci ala „radulović“, odnosno kako je moguće, a jeste, da oni koji su sudili i optuživali nevine Hrvate u vrijeme komunizma, sude i optužuju i dalje, kao da se ništa nije dogodilo?
O dr. Šreteru možete čuti samo pohvale. Malo je tko bio toliko cijenjen i štovan kao ovaj hrvatski domoljub. Zabilježili smo i riječi Đure Vidmarovića, predsjednika Društva hrvatskih književnika (DHK), koji je istaknuo i ovo:
-„Ispunjava me srećom i ponosom činjenica da dr. Ivan Šreter nije zaboravljen.
-Taj svijetli lik hrvatskog domoljuba, liječnika, političara i mučenika može nam svima služiti kao uzor. Za slobodu domovine padali su najbolji njezini sinovi. Njegova je smrt zločin za koji počinitelji nisu kažnjeni. No, vjerujem da bi i on sam danas pozivao na oprost u duhu Onoga pred čije sudište svi krećemo. Zbog toga neka ovo sjećanje bude prilog suživotu, a ne mržnji“. („Svjedočanstva“, 2005.)