Hoće li buduća zamjena ekscentričnog i globalno nepopularnog Trumpa (nakon što, poput Busha mlađeg, bahato obavi ili ne obavi zacrtane strateške zadaće američke vanjske politike) nekim novim „Obamom“ skinuti stigme američke nepopularnosti i iznova joj vratiti sjaj omiljene globalne predvodnice, nisam baš siguran.
Jučer, 24. kolovoza, ruski strateški zrakoplovi Tu-95MS (čine temelj ruskog strateškog zrakoplovstva, u NATO terminologiji imaju naziv „Medvjedi“, a naoružani su strateškim krilatim raketama Kh-55SM (NATO klasifikacija: AS-15B „Kent“), mase 1500-1700 kilograma, sposobnih uništiti ciljeva na udaljenosti od 3000 kilometara), izvršili su prelete iznad Japanskog, Žutog i Istočno-kineskog mora, upravo u vrijeme dok traju zajedničke američko-južnokorejske vojne vježbe pod nazivom „Ulchi Freedom Guardian“, koje službeni Pjongjang smatra ponovnom vojnom agresijom.
Ruski strateški zrakoplovi su tijekom letenja vršili tankiranja gorivom, a bili su u stalnoj pratnji suvremenih lovaca Su-35S („bojevo krštenje“ Su-35S imali su tek nedavno, u Siriji, a prošle godine dislocirani su i na ruski Daleki istok – Primorje) i špijunskih zrakoplova A-50.
Radi se o već godinama neviđenoj koncentraciji ruskog strateškog zrakoplovstva u nekom dijelu svijeta u tako velikoj pratnji lovačkih i špijunskih zrakoplova, pričemu treba naglasiti da su oni učinili krug oko Korejskog poluotoka i time javno i jasno demonstrirali ruske interese u toj regiji, koji polaze od načela nužnosti sporazumnog postizanja mira između svih zainteresiranih strana, uz isključenje bilo čijih vojnih intervencija. Štoviše, jučer su ruski strateški zrakoplovi po prvi put nakon tri godine izvršili kružni zračni ophod Japana, uključno i s njegove tihooceanske obale, na kojoj je smještena velika američka vojna baza.
Iako su preleti ruskih zrakoplova bili u skladu s međunarodnim pravom tj. nisu narušavali zračni prostor tamošnjih država, radi se o jasnoj poruci Moskve, kako ona, usprkos svojoj angažiranosti i usredotočenosti na Siriju i Bliski istok, neće odustati od svojih interesa niti na Dalekom istoku, gdje se nalazi stacionirana njezina Tihooceanska flota (Vladivostok), u neposrednoj blizini ruske granice sa Sjevernom Korejom. Osim toga, Japansko more je unutarnje more Rusije, Kine, Sjeverne i Južne Koreje i Japana te zveckanje oružjem u tom moru ne može proći bez odgovora, makar i u obliku demonstracije nazočnosti i mogućnosti. Zato je ova ruska demonstracija snage, izvršena upravo u vrijeme velikih američko-južnokorejskih vojnih vježbi, jasan signal kako Moskva ne prepušta vođenje ove igre isključivo Pekingu i Washingtonu. Pritom nije isključeno kako je ovaj najnoviji, „drski“, ruski vojni rukopis možda rezultat i dogovora s kineskom stranom, iako to, naravno, nikada neće biti potvrđeno. Jer upravo je u tijeku zaoštravanje američko-kineskih trgovinskih odnosa, usprkos određenoj relaksaciji onih vojnih, nakon nedavnog posjeta zapovjednika američkih oružanih snaga generala Josepha Dunforda Pekingu.
Ali demonstracija ruskih strateških mogućnosti na sjevero-istoku Azijsko-tihooceanske regije ipak je primarno poruka Washingtonu, koji, u nedostatku vlastite inicijative i ograničenih mogućnosti na sirijskom tlu, želi prebaciti težište međunarodne pozornosti na drugi kraj svijeta (i u tome uspjeva, jer gdje su na TV-u već tjednima vijesti iz Sirije, kao da je rat tamo završio?) , ionako od ranije sigurnosno opterećenom nesuglasicama i incidentima između tamošnjih država po raznim pitanjima, a k tome, i prezasićenog vojnim efektivima i potencijalima sposobnim zapaliti čitavi svijet. Prisjetimo se samo učestalih incidenata između američkih i kineskih oružanih snaga u zoni Južno-kineskog mora, vezano uz nastavak kineske izgradnje i proširenja umjetnih otoka u dijelu akvatorija kojeg Peking smatra svojim suverenim teritorijem.
U svemu ovome Moskva je prije nekoliko dana pozvala Pjongjang da ne odgovara na najnovije američke vojne provokacije kroz pokretanje vojnih vježbi s Južnom Korejom, koje samo „doljevaju ulje na vatru“. Normalno da Pjongjang niti ne pomišlja na svoj preventivni nuklearni ili raketni udar. Njemu je sada sasvim dovoljno da mu leđa čuvaju Rusi i Kinezi te potrebe za bilo kakvim rizičnim potezima, osim demonstracije svojih mogućnosti testiranjem oružja za potrebe domaće javnosti, neće biti. Samim time neće biti niti neposrednog vojnog sukoba između dviju Koreja ili SAD-a i Sjeverne Koreje.
Naime, Washingtonu ovakva „igra“ živaca i ne smeta. Ona mu omogućuje vršenje snažnog pritiska na Pjongjang u nedogled, znajući za američki konačni cilj – rušenje sjevernokorejskog režima. Podsjetimo, SAD nema diplomatske odnose sa Sjevernom Korejom još od vremena završetka Korejskog rata i podjele te zemlje po 33. paraleli.
Međutim, stvar je u tome da je američka „ratna igra“ na azijskom prostoru već dobro proučena i „pročitana“ od strane tamošnjih zainteresiranih država. Takva politika, zasnovana na američkoj „brzoj mobilizaciji čitavog svijeta protiv mrskog neprijatelja“ više ne nailazi na automatsku potporu tamošnjih političkih snaga, a poglavito azijske javnosti koja vrlo dobro zna koji su ulozi u igri i koje posljedice po nju mogu imati nepromišljeni potezi političkih elita. SAD po sadašnjoj korejskoj politici sve teže nailazi na razumjevanje i potporu i unutar svojih tradicionalnih saveznika na zapadnoj hemisferi. Washington jednostavno započinje preagresivnu vanjsku politiku u svim smjerovima, uključno i najnoviju – prema Venezueli – u potpuno promjenjenim svjetskim okolnostima koje je teško, a vjerojatno i nemoguće iznova svesti u okvire nekog modernog hladnog rata. Ta bi se politika SAD-u mogla „obiti o glavu“, u puno drastičnijem obliku nego li je to bilo u vrijeme „omraženog“ Georgea W. Busha (ml.), kada se globalna stigma njegove, a samim time i američke nepopularnosti, prilično lako izbrisala ustoličenjem Bushovog antipoda – Baraka Obame. Globalna medijska histerija pokrenuta oko novog, mladog, energičnog, modernog američkog predsjednika koji će svijet uvesti u novo doba napretka, sigurnosti, bratstva i ljubavi, rezultirala je čak i takvom, rijetko viđenom glupošću globalnih razmjera, kao što je bila dodjela Nobelove nagrade za mir Obami –predsjedniku koji je tek zasjeo u fotelju Bijele kuće, ne povukavši još niti jedan konkretan vanjskopolitički potez. Naravno, okolnosti koje su tada važile u svijetu sada su potpuno drukčije. Hoće li buduća zamjena ekscentričnog i globalno nepopularnog Trumpa (nakon što obavi ili ne obavi zacrtane strateške zadaće američke vanjske politike „prljavim“ i nepopularnim metodama s pozicije bahatosti i dominacije) nekim novim „Obamom“ polučiti identičan uspjeh i vratiti Americi sjaj omiljene globalne predvodnice, nisam baš uvjeren.
U tom smislu, a da se vratimo na glavnu temu ove analize, podsjetio bih i na nedavne riječi njemačkog ministra vanjskih poslova Sigmara Gabriela, kako Njemačka podupire kinesko-ruski plan o mirnom riješenju korejske krize, temeljem „dvojnog zamrzavanja“: prestanka izvođenja sjevernokorejskih nuklearnih i raketnih testiranja, u zamjenu za prestanak izvođenja američko-južnokorejskih vojnih vježbi. Ovo drugo upravo se iznova događa i jasan je signal Washingtona kako se on ne miri s takvom formulom, što prevedeno na jezik logike znači, kako SAD-u nije niti stalo do stabilizacije stanja na Korejskom poluotoku. A na upit njemačkog novinara od prije četiri dana, kada je kancelarku Angelu Merkel na otvaranju tamošnjeg međunarodnog sajma video-igara pitao, bi li Njemačka podržala pokretanje američkog rata protiv Sjeverne Koreje, kancelarka je odgovorila negativno, dodajući, kako Berlin riješenje tog problema vidi isključivo mirnim putom, kroz postizanje sveobuhvatnog mirovnog sporazuma.
Kineska reakcija na prelete ruskih strateških zrakoplova
S obzirom na težinu najnovije ruske demonstracije vojne moći u azijsko-tihooceanskoj zoni, zanimljnivo je bilo sačekati i prve kineske reakcije. A one su se dogodile upravo danas.
Tako je kinesko Ministarstvo vanjskih poslovao, odgovarajući na novinarski upit o o kineskoj reakciji na prelet ruskih strateških zrakoplova blizu Korejskog poluotoka u vrijeme rastuće napetosti, izjavilo, kako se sve zainteresirane strane prije svega moraju koncentrirati na obnovu mirovnih pregovora.
Iz ovog odgovora je vidljivo kako, nakon prethodne kineske osude pokretanja najnovije američko-južnokorejske vojne vježbe, izostaje bilo kakva politička reakcija Pekinga prema Moskvi, a kamo li osuda najnovijih ruskih vojnih aktivnosti. Jer i Peking jako dobro zna kako je iza svojih leđa, ma koliko ona bila jaka, dobro imati zaštitu ruskih „Medvjeda“.
Općenito, treba sačekati neko vrijeme i vidjeti u kom će se smjeru stvari dalje odvijati. Jer čitava globalna igra najvećih igrača već je odavno izišla izvan okvira prethodno utvrđenih strategija i iz njihovih utroba iskovanih operativnih planova. Potezi se vuku ad hoc, prilagođavaju se trenutku i vremenu, a u tome i je najveća opasnost. Jednostavno, više nema predvidljivosti, pokidani su nekad davno, u doba Hladnog rata osmišljeni sigurnosni mehanizmi sprječavanja sukoba najjačih sila, te se sve svodi na psihološku igru živaca, u kojoj sve strane u svojim redovima imaju vrhunske timove psihologa, stratega i propagandista, koji će, nadamo se, prije ili kasnije shvatiti kako ova globalna „partija šaha“ zbog golemih uloga u pozadini, kao i odnosa snaga, može završiti jedino remijem. A to znači dogovorom. Sve suprotno bio bi –Armagedon!
D.K